Prije knjige 'Divlje i tvoje', za koju spisateljica Ivana Bodrožić kaže da izvire iz 'hrabrosti bivanja prisutnom široko otvorenih očiju, bez uzmicanja', Olja Savičević Ivančević poeziju je objavljivala, među ostalim, u zbirkama 'Puzzlerojc', 'Kućna pravila', za koju je nagrađena Kiklopom, te 'Mamasafari (i ostale stvari)'. Napisala je i zbirku priča 'Nasmijati psa', za koju je osvojila prvu nagradu Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču, a prema priči 'Pederi' objavljena je i grafička novela 'Ljeto' (Žeželj/Paljan), dok su prema pričama 'Balavica', 'Sedam neodgovorenih poziva' i 'Trešnje' snimljeni kratki filmovi.

Prvi roman, 'Adio kauboju', nagrađen tportalovom nagradom za najbolji roman 2011., postavljen je u kazalištu u režiji Ivice Buljana, a posljednji, 'Pjevač u noći', dobio je Libar za vajk, priznanje pulskog Sa(n)jam knjige u Istri 2016., kao i English Pen Award 2018. Savičević Ivančević potpisuje i dramske tekstove 'Moj prijatelj mačkodlak' i 'Som na cilome svitu', za koje je dobila nagrade Mali Marulić, kao i tri slikovnice, dvije u suradnji sa Svjetlanom Junakovićem, 'Šporki Špiro i Neposlušna Tonka' i 'Sami na cilome svitu', te 'Adrijana se vratila' s Imeldom Ramović.

Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika te objavljene u Europi i SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Živi i radi kao slobodna umjetnica na relaciji Zagreb – Split – Korčula.

Novu zbirku poezije 'Divlje i tvoje' u Hrvatskoj je objavila Fraktura, u Srbiji Lom, obje s naslovnicama Danijela Žeželja. Možete li nam reći nešto više o njoj, koje teme dominiraju?

Malo je neobično: fraktura i lom, možda je to nešto prijelomno u mom životu, tko zna... Te su pjesme odraz svijeta u jeziku, bez filtara, govore o permanentnom nasilju u kojem živimo, o ljudskoj prirodi i društvu, divljem u nama samima i o onom što smo uspjeli pripitomiti, o slobodi, ljubavi, sreći i takvim čudima, o ulicama u kojima smo odrasli i gradovima koje nismo uspjeli spasiti, ali valjda stignemo. Htjela sam da moja knjiga bude otvorena prema čitateljima, izravna, ona je zapravo o njima i njima je upućena. Unutra su naše tuge i naši snovi. I da, politična je u onoj mjeri u kojoj je to običan život u ovoj sredini.

Svoje pjesme inače objavljujete i na službenoj stranici na Facebooku, a jedna od njih koja je imala jako velik odjek i koja je veoma dojmljiva je 'Ne čitaš žene'. Uputili ste je muškarcima koji tako govore jer smatraju da (im) žene nemaju što reći. Kakva vam se čini trenutna percepcija, produkcija i, najvažnije, recepcija autorica u Hrvatskoj?

Zanimala me reakcija čitatelja, pogotovo na određene tabue, jer nešto je tabu dok se ne izgovori, ne napiše. Bio je izazov pokazati može li poezija danas i u ovom jeziku biti društveno relevantna, a da pritom ne izgubi ništa od svog lirskog karaktera. Pjesmu koju ste spomenuli 'Ne čitaš žene' jest pročitalo puno ljudi, ali opet nedovoljno. Probila je krug uvijek istih istomišljenika, što je sjajno, preveli su je na nekoliko jezika, a novinar Nikola Vučić pročitao je tu pjesmu u parlamentu susjedne države za Dan žena... Znači, nekome je bila potrebna. Je li to nešto promijenilo? Tko zna, možda malo i jest. Neke žene je ohrabrilo. Ipak nadam se da bar dio tih ljudi s Facebooka uzme i knjige pa čita, inače nema smisla, poezija nije efekt, njoj se vraćamo.

Postoji nekoliko spisateljica koje su važne za čitav ovaj prostor, među njima su najznačajnije Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić i nezaboravljena Daša Drndić, ali sve autorice, pa i one čitane kod nas, uspješne u inozemstvu, daleko su manje prisutne i utjecajne u javnom životu i medijima u Hrvatskoj nego što bi se to moglo očekivati. Autorice nisu značajno vidljivije nego prije desetak ili dvadeset godina, nego ih naprosto ima više, ali nas i dalje pokušavaju staviti na hrpu na kojoj su 'sve te žene' podjednako nebitne. To se jasno vidi čak i u najnovijim pregledima suvremene hrvatske književnosti, koji su, što se autorica tiče, u najmanju ruku falsifikatorski, pa eto i zato 'Ne čitaš žene'. Nisam čak ni ljuta, samo primjećujem kako stvari stoje, a ako šutimo, ostat će sigurno iste.

Poezijom ste i započeli karijeru spisateljice, knjigom 'Bit će strašno kada ja porastem' 1988. Kad se osvrnete unatrag, sada kada ste porasli, kako doživljavate tu prvu zbirku i što vam je značila?

Karijera je teška riječ, imala sam jedva četrnaest godina, a ta prva zbirka bila je posljedica Zmajeve nagrade za dječju poeziju koju sam bila dobila godinu ranije i koja se dodjeljivala na nivou Jugoslavije. Ali priča je vjerojatno zanimljiva: ta je zbirka tada otisnuta u 3000 primjeraka, gostovala sam u Dnevniku, ujutro sam trčala bosa do plaže, a popodne na avion na snimanje za neku emisiju za djecu ili festival, čitatelji su slali pisma i razglednice, sve u svemu urnebes, iako je izdavač zapravo bila tek moja osnovna škola. Kasnije se to nisam ni usuđivala spomenuti da ne zgrozim kakvog pjesničkog snoba. Ipak, to mi je donijelo susrete s velikim pjesnicima i umjetnicima tog vremena i prvi novac od pisanja, solidnu svotu za tinejdžericu.

Kasnije sam objavila još dvije adolescentske zbirke, u međuvremenu je došao rat, moj svijet se raspao u svakom mogućem smislu, a i preko noći sam prestala biti 'čudo od djeteta'. Onda jedno vrijeme nisam pisala, da bih krajem svojih dvadesetih, kad sam shvatila da osim sadašnjeg trenutka postoji i neka prošlost i neka budućnost i da je pisanje ono što želim, ponovo počela i s poezijom i s prozom pa poslala rukopise na Prozak i Na vrh jezika, koje je te godine pokrenuo Kruno Lokotar, urednik koji je puno učinio za generacije mladih pisaca. Rukopisi su bili 'Nasmijati psa' i 'Puzzlerojc'. Uskoro je pisanje postalo moja profesija, a iz ove se priče, nadam se, može naslutiti da je ipak više moja sudbina nego karijera, karijera je došlo usporedo, kao posljedica, a i dandanas, nakon trideset godina i skoro četrdeset izdanja, što kod nas, što u svijetu, često imam osjećaj da sam na početku, da svaki put krećem iznova. S druge strane nikad me i nije zanimalo raditi nešto drugo, nego pisati, niti mi je to bilo moguće.

U procesu ste pisanja novog romana. Što će čitateljima donijeti nasljednik 'Adio kauboju' i 'Pjevača u noći', s kojima ste doživjeli velik uspjeh?

Napisala sam dobar dio, ali sad teško pronalazim vrijeme za roman jer stalno radim nešto drugo. To je, ugrubo rečeno, priča o tome što su radile žene dok su muškarci ratovali, a temelji se na pismima, dokumentima, fotografijama, na stvarnim događajima i razgovorima s majkom - i da se ne maknem od kućnog praga, imam čitavu intimnu povijest ovog podneblja. A i ti razgovori odrasle kćeri s majkom uvijek su specijalan doživljaj. Književnosti je nepravedna prema majkama, opisane su kao vječne žrtve-svetice ili Medeje, što nipošto nije moje iskustvo.

U svibnju vam je kod Sandorfa izašla i slikovnica 'Sami na cilome svitu', na kojoj ponovno, nakon 'Šporkog Špira', surađujete s ilustratorom Svjetlanom Junakovićem. Radili ste i slikovnicu s Imeldom Ramović. Možete li nam reći nešto više o 'Sami na cilome svitu' i o samom pisanju za djecu - koji su vam tu najveći izazovi?

Svjetlan i ja radimo nešto što nije često, a to su umjetničke slikovnice za djecu. To su prvi susreti s likovnošću i poezijom te oni moraju biti duhoviti i zabavni, ali ne samo to. Mislim da naše slikovnice poštuju djecu. Jednom je sjajna spisateljica za djecu Jasminka Petrović rekla da su djeca koja čitaju - otmjena. Radi se naravno o otmjenosti koja dolazi iznutra, o osobitoj vrsti plemenitosti i tankoćutnosti. Također, uvijek su važne teme, pa im kroz igru progovoriš o lošim autoritetima, ekologiji, prijateljstvu prema drugačijima. I svakako, uvodim likove djevojčica jer ih u knjigama i predstavama za djecu ima premalo. Eto, 'čitaš žene' od malih nogu, pa neće biti problema.

Od rujna prošle godine s kolegicom i prijateljicom Ivanom Bodrožić na Booksi pišete kolumnu u kojoj dijelite vaše dopisivanje mailom. U jednom od tekstova osvrćete se, među ostalim, na to kako je aktualna predizborna kampanja na ružan način vratila u fokus temu prava na pobačaj. Kako komentirate to što se 2020. govori o tome i to još na takav način?

U navedenoj kolumni Ivana s razlogom spominje 'Sluškinjinu priču' Margaret Atwood i realnu mogućnost da svijet te knjige postane stvaran. Taj roman zapravo i jest alegorija života u konzervativnim zemljama, u kojima je dobra ona žena koja dvori, šuti i trpi, širi noge i rađa djecu, a ni mi nismo baš daleko od te vizije.

Inače ne razmišljam o Škori, Raspudiću i sličnim individuama, ali sami su se nametnuli. Ono što su izrekli o pravu na pobačaj silovanih žena podsjeća me na ne tako davnu priču iz Afganistana u kojem je silovana žena osuđena na zatvor u trajanju od dvanaest godina, a silovatelj je oslobođen jer je naravno ona kriva zato što je silovana. To je sljedeći korak koji možemo očekivati.

Svaki govor muškarca koji polaže pravo da odlučuje o sudbini i tijelu žene govor je mržnje i tako ga treba tretirati. Ono što žalosti jest da se i neke žene ponašaju kao u talačkoj krizi, doslovno podržavaju nasilje nad svojim spolom i zazivaju doba u kojem nismo imale pravo glasa. Uglavnom, svi ti seksualni policajci pričaju budalaštine, neka preusmjere svoje snage s verbalnog nasilja nad ženama na edukaciju mladih, pa će rijetko dolaziti do neželjenih trudnoća. Nikakve zabrane tu nikad nisu pomogle, samo su generacije žena poslale u smrt i bijedu.

Govoreći o općenitom fašistoidnom revivalu, naveli ste kako je vrijeme da obnovimo jezik, vratimo mu istinitost i kažemo: 'rasizam je bolest', 'nacionalizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u bolest', 'homofobija je bolest', 'seksizam je težak i ozbiljan poremećaj koji lako prelazi u mizoginiju', 'mizoginija je bolest'. Gledajući vršnjake vaše djece i mlade općenito u Hrvatskoj, čini li vam se da kod njih ima potencijala za ovakvu istinitost u jeziku, odnosno za borbu protiv spomenutih -izama i fobija? Koliko vam se, drugim riječima, budućnost čini svijetlom?

Nemam što dodati, fašiste svih fela ne treba štedjeti, ne štede ni oni nas, a još će i manje ako im se ukaže prilika za to. Ali kakav bi bio taj svijet po njihovoj mjeri, pa tko bi želio živjeti u tome?! I oni sami pobjegli bi iz takvog svijeta, ako se prije ne bi poubijali međusobno.

Meni je budućnost uvijek svijetla, odavno i svjesno odlučila sam se za takav pristup, to je moj način da preživim i opstanem. Pjesnikinja sam bez iluzija, ali stvarno volim život, ujutro kad se probudim jedva čekam početi dan. Prekratko ovo traje da bismo dopustili da nas ogorče budale.

Živite kao slobodna umjetnica, od svoje književnosti. Kako to izgleda u jednoj Hrvatskoj i kako je sada, u vrijeme korone, koja je svima prilično poremetila planove?

Hrvatska ni bez korone nije baš neka zemalja za profesionalce. Dok si amater, književnost ti je hobi i takva su ti i očekivanja, sve je ok, malo pišeš, nešto objaviš, slikaju te za novine i sve ti je lipo. Problemi počinju na profesionalnoj razini, kad nakon godina rada imaš neka opravdana, ne bogzna kakva očekivanja, kad poželiš da se i ostali u književnom lancu odnose malo profesionalnije prema svom i malo korektnije prema tvom radu. Ta je borba teška, ali neizvjesna.

U koroni se aktualizirala stara boljka - to viđenje umjetnika kao svojevrsnih uhljeba koji trebaju naći 'pravi posao'. Kako komentirate tu percepciju kulturnjaka?

To je jedna od većih gluposti, a datira barem od basne o cvrčku i mravu. Mrav je radio, a cvrčak nije jer kao svirka nije rad. Svi umjetnički poslovi su lijepi, ali zahtjevni i traže svakodnevan i uporan rad koji ne može obavljati baš svatko (a mora netko) i financijski je najčešće slabo isplativ.

Probajmo na tren zamisliti svijet bez muzike, kazališta, filma, knjiga... Nije dobro, nije podnošljivo i prije svega – to nikad nije postojalo, s pričama, crtežima i pjesmama čovjek je postao ljudsko biće.

Nikad nećete čuti da su naprimjer uhljebi u Crkvi, a bogata Crkva bavi se sličnim pitanjima, recimo pitanjima duše i duhovnog, kao i siromašna Umjetnost. Dapače, umjetnik nudi neki konkretan proizvod iza kojeg stoji trud, ne prodaje maglu.

Osim toga, umjetnici mijenjaju svijet, ne misli valjda itko ozbiljan da to rade političari? Političari samo ozakone promjenu kad je društvo već sazrelo za to, ali na mijenjanju stereotipa, načina razmišljanja, razbijanju predrasuda, na svemu pozitivnom što je izboreno na području ljudskih prava, osim ljudima na ulicama koji su prokrčili put slobodarstvu, možemo zahvaliti filmovima ili glazbi. Umjetnost je senzibilizirala oceane ljudi. A prije svih ostalih tajne i tabue razotkrile su knjige, gledajući čitatelja ravno u oči. U knjigama je najveća sloboda, šteta što ih mnogi drže zatvorenima.