Naučila sam se biti oprezna s HBO-ovim 'limitiranim serijama'. 'Limitirana serija' je, usput budi rečeno, naziv kojim današnji televizionari nazivaju mini-serije kada nisu baš sigurni hoće li ih zadržati u njihovu originalnom formatu samo jedne sezone od maksimalno deset epizoda, nego možda čak i razmišljaju da će snimiti još koju sezonu, ali drugačiju. Serija koja me naučila oprezu bila je 'Pravi detektiv', koju sam nakon nekoliko prvih epizoda screenera proglasila jednom od najboljih serija godine, e da bi se onda pretvorila u golemo razočaranje, a druga se sezona pokazala besmislenom i bezveznom.

PTSP od 'Pravog detektiva' pratio me cijelo vrijeme i dok sam gledala screenere nove HBO-ove serije, 'Oštri predmeti', i to ne samo zato što me 'Pravi detektiv' naučio da se s panegiricima ne smije skakati pred rudo čak ni nakon 4-5 epizoda. 'Oštri predmeti', naime, u mnogočemu su me podsjetili na 'Pravog detektiva'.

Neobično je to jer seriju skoro svi uspoređuju s 'Malim lažima', velikim HBO-ovim prošlogodišnjim hitom. Čine to zato što je obje serije režirao isti redatelj - Jean-Marc Vallee, zato što je i ovdje riječ o ekranizaciji triler-romana, a vjerojatno i zato što i ovdje dio glumačke ekipe čine velike zvijezde. Preciznije, velika zvijezda. U 'Malim lažima' bilo ih je nekoliko (Reese Witherspoon, Nicole Kidman, Laura Dern), ovdje je jedna - Amy Adams, eventualno dvije (Patricia Clarkson). No osim što je 'Oštre predmete' napisala podosta kvalitetnija spisateljica (Gillian Flynn, ista autorica koja je napisala i 'Nestalu', po kojoj je snimljen vrlo uspješan film) pa je spomenuti redatelj imao više kvalitetnog materijala za razigravanje svojih talenata, serija je od 'Malih laži' zanimljivija i zato što se bavi dubokim, stvarnim, psihološkim problemima, prirodom zla i ravnodušnosti zajednice, dakle, širim rasponom tema.

U središtu je priče Camille Preaker (sjajna Amy Adams, bez sumnje kandidatkinja za Emmyja), novinarka u dnevnom listu missourijske metropole koja, vidimo od početka, ima problema s održavanjem reda u vlastitu životu, mislima i sjećanjima. Urednik je šalje u njezino rodno mjesto Wind Gap, u kojem je jedna mlada djevojka ubijena, a druga je nestala. Moguće je da je riječ o serijskom ubojici, ali urednik od Camille ne traži toliko rješenje misterije, nego priču o zajednici koja se nosi s takvim gubitkom. Camille nevoljko prihvaća - vidi se da je s rodnim krajem i obitelji vežu tek bolne uspomene i da se na sve moguće načine kojih se mogla dosjetiti (a od kojih je rijetko koji funkcionalan, zdrav i uspješan) pokušala odmaknuti od njega. Camille je usamljena duša, progonjena duhovima prošlosti, kojima uglavnom izmiče pomoću alkohola. Iako dobro razumije lokalni mentalitet i zbog tog je razumijevanja dobra promatračica, u Wind Gapu strši poput nebodera usred sela - sunčanim i pomalo ispranim južnjačkim gradom vrluda u crnoj odjeći dugih rukava, raspuštene, duge kose, s mnogobrojnim egzotičnim prstenjem na prstima i s vrlo specifičnim soundttrackom na iPodu. Camille je, osim toga, uronjena u svoju specifičnu tišinu - u njezinim ušima dominiraju zvukovi cvrčaka, vjetra i udaljenih glasova prošlosti. Zvukovi i glasovi iz sadašnjosti kao da su joj suviše neugodni.

Camille se zapravo oporavjla od trauma, nesreće i obiteljske tragedije i u seriji postupno doznajemo o čemu je riječ (što ovdje neću spojlati), i ti su Camillini ožiljci (fizički i psihički) jednako važni za priču kao i središnja misterija. Ono što seriju čini zanimljivom - čak sjajnom - jest Camillina promatranje, kako same sebe, tako i okoline, koju, dakako, doživljava kroz sebe i kroz svoju introspekciju. Siromašni gradić u kojem većina živi na rubu egzistencije i Camillina bogata obitelj, koja kao da pripada nekoj drugoj galaksiji, posebno su upečatljivi u Camillinim zapažanjima, a detalji do kojih Amy Adams ide u svojoj izvedbi toliko su uvjerljivi da su me na trenutke šokirali.

Za razliku od 'Pravog detektiva', na kojeg me ova serija u nekim svojim segmentima podsjećala, ovdje je formalna istraga rastočena u osobno promatranje glavne junakinje i policijska je procedura nebitna, odvija se na marginama. No ono što ova serija ima zajedničko s 'Pravim detektivom' ono je zbog čega se 'Pravi detektiv' isprva činio dobrom serijom. To je doživljaj zla, propitivanje zla, pokušaj shvaćanja zla i poniranja u njegovu tamu. U tome su 'Oštri predmeti' odlični, a Amy Adams spektakularna. No oprez koji sam spomenula na početku teksta nagoni me da postavim ipak jednu malu ogradu. Sve ovo gore vrijedi za prve četiri epizode koje sam pogledala. Nadam se da ostatak neće pretvoriti u razočaranje.