Kažu da kada povrijediš, ozlijediš ili prestrašiš dijete, njegova bol putuje kroz vrijeme i tek u budućnosti postaje stravičan krik. Ni u jednoj televizijskoj seriji nisam vidjela bolje prikazane začetke tog stravičnog krika nego u seriji 'Patrick Melrose'. Mali, otprilike desetogodišnji Patrick dolazi pred svojeg oca, koji je do prije koji trenutak svirao klavir, i ovaj mu govori da će ga sada podići u zrak za uši. Patrick ga gleda sa strepnjom i otac ga doista podiže za uši, ali se mali Patrick istodobno drži za očeve podlaktice. Obojica se smješkaju - Patrick nervozno, otac s nekom čudnovatom, ne sasvim uvjerljivom toplinom. Blago govori Patricku neka makne ruke s njegovih. Patrick to ne čini. Otac ga, i dalje mekim, blagim glasom uvjerava da to može učiniti, neka mu vjeruje, pustit će mu uši. Patrick na kraju otpušta stisak, ali njegov otac mu ne otpušta uši. Krik desetogodišnjeg djeteta nije jedino u toj sceni što odzvanja sve do daleke budućnosti. Ono što odzvanja još glasnije očev je samozadovoljan izraz lica i zao osmijeh, njegov užitak u sinovoj patnji.

Poslije ćemo saznati da je David Melrose, Patrickov otac, sinu učinio i gorih stvari - saznat ćemo to, iako će nam redatelj serije pred tim zvjerstvima zatvoriti vrata očeve spavaće sobe i sve što slijedi pretvoriti u muklu, jezivu tišinu. No taj prizor bolnog vrištanja maloga Patricka i neskrivenog sadizma na licu njegova oca dok ga drži za uši u zraku dovoljan je da vas zajedno s Patrickom spusti u najmračnije kutke njegova uma. Neće vam zbog toga biti nimalo čudno kada mali Patrick nakon toga odluta do seoskog bunara i zagleda se u njegovu tamnu dubinu, očito se pitajući bi li mu u njemu bilo bolje, a shvatit ćete i odakle potječe Patrickova teška ovisnost o drogama u odrasloj dobi.

Serija zapravo i počinje s Patrickovom ovisnošću u odrasloj dobi. I sa smrću njegova oca. Godina je 1982. i Patrick je upravo primio telefonski poziv da mu je otac preminuo u svojoj hotelskoj sobi u New Yorku. Patrick se nalazi u Londonu i prema kući u kojoj živi, odjeći koju nosi i društvu u kojem se kreće očito je da pripada vrlo privilegiranoj, džentlmenskoj engleskoj klasi. Na vijest o očevoj smrti reagira s izrazom blaženstva i smirenosti. Tek ćemo u kasnijim epizodama saznati koji su dublji razlozi za takvu rekaciju. U tom ćemo trenutku samo - zbog šprice koja mu ispada na pod i krvave mrlje na rukavu košulje - saznati da tako reagira i zbog heroina.

Patrick će sljedeća dva dana - odnosno nešto manje od sat vremena, koliko traje prva epizoda - provesti u New Yorku, kamo je došao preuzeti posmrtne ostatke svojeg oca, a ta će dva dana nalikovati nekoj varijanti 'Straha i prezira u Las Vegasu' za pripadnike bogatije engleske klase. Od kade u hotelskoj sobi preko pića s obiteljskom prijateljicom i večere s djevojkom iz visokog newyorškog društva, vrludat će između metakvalona, kokaina i heroina, halucinirat će guštere na stropu mrtvačnice, oduševljeno izjedati raskošne gozbe, eksplozivno bljuvati u umivaonike luksuznih klubova i na kraju zamalo zaboraviti preuzeti očev pepeo. Sve će to, međutim, biti začinjeno predivnim Patrickovim unutarnjim monologom, kombinacijom očaja i humora, sarkazma i tuge, tako divno utjelovljenim u glasu i liku Benedicta Cumberbatcha.

Pet autobiografskih knjiga Edwarda St. Aubyna ekranizirano je u pet epizoda mini-serije 'Patrick Melrose', od kojih su dvije odnedavno dostupne na HBO-u. Edward St. Aubyn u svojim je knjigama opisivao svoju ovisnost o drogama i traume iz djetinjstva koje su ga djelomično nagnale na to, i ti se romani smatraju jednim od vrhunaca suvremene britanske književnosti. Njihova naglašeno introspektivna nota, naizgled velika prepreka ekranizaciji te priče, nije, međutim, predstavljala nikakav problem tvorcima ove serije. U dvije dosad prikazane epizode - prve, u kojoj se prikazuje manično-oniričan Patrickov put u New York, ispunjen drogom, demonima i halucinacijama, te druge - koja se u cijelosti zbiva na jugu Francuske 1967. godine, kada je Patricku otprilike deset godina - Patrickov je lik, kao i likovi svih koji ga okružuju, prikazan s toliko plastične uvjerljivosti da će vas potpuno uvući u priču, osjećaje, atmosferu, pa i to putovanje trauma kroz vrijeme.

Mnogo je toga zaslužno za takav uspjeh. Od nevjerojatnog mladog glumca Sebastiana Maltza, koji tumači lik desetogodišnjeg Patricka onako kako se to rijetko viđa u bilo kojeg dječjeg glumca, preko Huga Weavinga, koji Patrickova oca Davida glumi s jezovitošću uglađenog demona pa sve do Jennifer Jason Leigh, koja je kao stvorena za ulogu Patrickove nježne, ali u alkoholu izgubljene majke. Zaslužni su za to i redateljski postupci, koji bojom, tempom izmjene scena, zvukovima i dijalogom tako prate previranja glavnih likova da će vam se učiniti kao da ste jednostavno uronili u njih. No nitko se u svemu tome tako ne ističe, nitko tako suvereno ne dominira svakom scenom kao Benedict Cumberbatch, koji glumi naslovni lik. Navodno je Cumberbatch godinama priželjkivao upravo tu ulogu, i kada vidite kako ju je prigrlio, sigurno će vam postati jasno zašto. Njegova se izvedba ovdje teško može opisati, ali ćete je zacijelo zapamtiti.

Zapamtit ćete, međutim, i onaj krik s početka. Onaj krik djeteta koje je netko čudovišno povrijedio. Kod Patricka se pretvorio u urlik ovisnika koji se ne može - a vrlo često i ne želi - odhrvati onome što ga vrlo očito ubija. No u svakoj je sceni, svakom Patrickovu sarkastičnom, ponekad i smiješnom komentaru, jasno da se mogao pretvoriti i u kakav drugi užas. Patrick je, naime, još kao dječak skočio u onaj bunar. Samo je put do njegova dna veoma, veoma dug.