Kada se prošle godine na Netflixu pojavila serija '13 razloga', adaptacija romana Jay Aschera o srednjoškolki koja se ubije, ali za sobom ostavi audiokasete na kojima objašnjava čitav niz razloga koji su je nagnali na takav tragičan postupak, svi su - uključujući i mene - glasno zapljeskali ručicama. Serija je bila odlična - na zanimljiv je, ali i provokativan način obradila teško razdoblje puberteta koje može poći po zlu i u najprivilegiranijim sredinama, kao što je američko predgrađe, a poslužila je i kao upozorenje roditeljima i ostalima koji na tinejdžerske probleme često odmahuju rukom, misleći kako je riječ o najobičnijem sebičnom pretjerivanju razmažene deriščadi. Pubertet je osjetljivo razdoblje, podvukla je priča o Hanni Baker. Čak i oni koji naizgled nemaju nikakvih problema mogu gorko patiti u njemu jer još ne znaju i ne mogu provariti okrutnu realnost života u društvu koje nije obitelj i koje te uvijek ne tretira s cici-mici stavom. Usput, srednjoškolci katkad znaju biti užasno okrutna bagra, nadodala je serija. Među njima se bez pol frke nađe i psihopata i silovatelja i koječega što bi ozbiljno naudilo i odraslima, a nekmoli pubertetlijama.

Serija je za sobom povukla i ponešto kontroverzija jer se stvorila bojazan da literarizira i romantizira samoubojstvo. Sasvim legitiman prigovor, posebice ako se uzmu u obzir gore navedena upozorenja o osjetljivosti mladih u pubertetu, odnosno onome što odrasli znaju nazivati 'pretjeranim dramatiziranjem'. Zbog toga su uz '13 razloga' povedene i brojne javne rasprave, kako one o odnosu prema depresivnim i suicidalnim tinejdžerima, tako i one o medijskom tretmanu te pojave. Sve u svemu, serija je imala velik i važan odjek kao malokoja druga serija o tinejdžerima.

No na svu tu superlativnu priču o prvoj sezoni dolazi, nažalost, i priča o Netflixovoj potrebi da kapitalizira odjek serije. Vrlo brzo nakon što su svi uspjeli pogledati prvu sezonu, ova je streaming kuća najavila snimanje druge sezone, na što je većina kritičara diljem svijeta umorno uzdahnula, izrazivši duboku sumnju u to da će nastavak donijeti išta dobra. Prva je sezona, naime, bila baš dobro zaokružena, uz to i fino uokvirena pripovjedačkim alatom Hanninih kaseta i, osim rasprave koja se o njoj povela u javnosti, činilo se da se tu više doista nema što ispričati. Netflix nas je, međutim, uvjeravao da ima.

Ovih dana izašla druga sezona pokazuje da su kritičari bili u pravu, a Netflix nije. Postoje serije koje su uspješno razvile nastavak svojeg originalnog literarnog predloška, primjerice, 'Preostali', možda čak i 'Sluškinjina priča' (premda o ovoj potonjoj i potrebi njezina nastavka porota i dalje vijeća), no '13 razloga' definitivno nije takva serija. Druga sezona ove serije jedan je od najbespotrebnijih, najbezveznijih i najzbrčkanijih nastavaka koji su prikazani na bilo kojem ekranu. Jedino što u njoj valja su glumci, koji se u drugoj sezoni hrabro bore s materijalom i uspijevaju biti jednako vješti u dočaravanju svojih previranja kao i u prvoj sezoni. No trud im je uzaludan jer priča je besmislena, rasuta, uvode se novi momenti koji već poznatim likovima ne dodaju novu dimenziju nego ih pretvaraju u sasvim drugačije osobe, struktura se bez kaseta i pobrojanih razloga raspada... uglavnom, čovjek se već na samom početku sezone počne pitati zašto to upoće gleda. I još se jedanput pokazuje da pohlepa za zaradom nije dobar motiv za snimanje serije, kao što ni gledateljska tračersko-voajerska kajebilo-dalje znatiželja nije nikakav razlog za gubljenje vremena na gledanje.

Samo ću kratko skicirati što se zbiva u drugoj sezoni, iako ni to zapravo nije potrebno. Naš glavni junak Clay nije se oporavio od patnje za Hannom, iako sad ima curu Skye i s njom neka nova previranja, koja nikog normalnog ne mogu zaokupiti čak niti toliko da se zabrine kada Skye ispolji znakove samodestruktivnosti. Alex, lik koji si je na kraju prve sezone pucao u glavu sad se (nevjerojatno) fizički i psihički oporavlja, navijačica Jessica, koja je u prošloj sezoni silovana - svjedočenje čemu je bio jedan od razloga Hannine depresije - sada se vraća u školu i pokušava... štajaznam, nešto, Hannina majka Olivia pokrenula je građansku parnicu protiv škole zato što smatra da njezini djelatnici nisu ispunili svoju odgojno-zaštitničku dužnost prema njezinoj kćeri, za vrijeme te parnice otkrivaju se još neke dimenzije Hannine ličnosti i života koje je ona prešutjela na svojim kasetama - i taj je dio krajnje problematičan jer nam sad odjednom prikazuje Hannu kao nekoga posve drugoga, a najapsurdniji moment druge sezone bez ikakve sumnje je Hannino pojavljivanje u svojstvu duha koji ospjeda Claya i s kojim ovaj vodi neke od najdebilnijih razgovora na televiziji s ove strane 'Naše male klinike'. E, da, tu su još i neki polaroidi koji otkrivaju dodane pojedinosti o psihopatu i silovatelju Bryceu, ali unatoč tome što je riječ o strašnim stvarima i važnim problemima, sve je to izvedeno tako da mi se od kolutanja očima zavrtjelo u glavi.

Šepavi i sprčkani zapleti, glupo ubacivanje Hanne u duhovnu ulogu samo zato da bi se glavna glumica iz prve sezone više pojavljivala na ekranu, obrati koji nemaju ama baš nikakvog smisla s obzirom na karakterizaciju likova i besmislena, razvučena priča - sve to drugu sezonu ove serije čini pljuskom u lice prvoj sezoni, koja je bila dobra, zanimljiva i kvalitetna serija. Netflixu ovo baš nije trebalo. A ne treba ni vama. Na početku sezone autori su, zbog kontroverzija i prigovora koje je izazvala prva sezona, odlučili snimiti upozorenje u kojem glavni glumci govore gledateljima da, ako imaju problema s depresijom, suicidalnim mislima i sličnim kriznim stanjima - možda ne bi trebali gledati seriju. Lijepo i odgovorno od njih. Bilo bi još ljepše i odgovornije da su to upozorenje proširili i na one koji takvih problema nemaju. Jer nitko ne bi trebao potrošiti ni minute na gledanje ove bezvezarije.