Jedna me stvar malo zbunila dok sam gledala prvu epizodu nove HBO-ove serije 'Ovdje i sada', novog djela Alana Balla, koji je početkom dvijetisućitih stvorio jednu od najboljih HBO-ovih serija, 'Dva metra pod zemljom'. Morala sam si, naime, postaviti pitanje: 'Otkad su ljudi koji pate od krize srednjih godina - ŠEZDESETOGODIŠNJACI?'

Prva epizoda ove serije, naime, vrti se oko šezdesetog rođendana oca u obitelji s troje posvojene djece iz različitih zemalja i rasa. Jedna je posvojena kćerka crnkinja iz Liberije, jedan je posvojeni sin Azijac iz Vijetnama, još jedan posvojeni sin jest Latinoamerikanac iz Kolumbije, a društvo im pravi još i najmlađa sestra, koja je jedino biološko dijete svojih roditelja. Roditelje glume Holly Hunter i Tim Robbins i, kao što rekoh, cijelu prvu epizodu pratimo živote njihove djece i njih samih dok se pripremaju za tatinu proslavu šezdesetog rođendana.

Epizoda je napisana vrlo klasično - vidjeli smo mnogo takvih i u mnogim drugim serijama, dobrima i lošima jer obiteljske proslave idealna su postava za ekspoziciju u kojoj će nam se predstaviti likovi, njihovi odnosi i životi. Tako i ovdje upoznajemo to četvero djece, odnosno sada već odraslih ljudi, ali iznad svega liberalno i prosvijećeno okruženje u kojem su odrasli, a na koje svi sada gledaju s popriličnim cinizmom. Ne može ih se ni kriviti jer samodopadna pravednost i inkluzivnost njihovih roditelja - posebice majke, prema kojoj je Alan Ball bio okrutan kao što je to često znao biti prema svojim ženskim likovima (sjetimo se samo Anette Benning u 'American Beauty') - nije ih doista pretvorila u obitelj koja nečim posebno dobrim pridonosi svijetu i njegovu napretku. Kao što vrlo brzo doznajemo u prvoj epizodi, riječ je tek o obitelji intelektualaca iz američke srednje klase koja je svojim eksperimentom posvajanja djece iz različitih kultura samo nabacila sloj šarolikog make-upa, a zatim sve učinila isto kao i većina drugih obitelji iz srednje klase. A to u većini slučajeva - pa i u njihovu - znači brojne disfunkcije.

No ono što me nagnalo na postavljanje pitanja o šezdesetogodišnjacima koji se sada u odjednom u američkim serijama predstavljaju kao protagonisti krize srednjih godina jest govor slavljenika Grega Boatwhitea (Tim Robbins) u zadnjem činu prve epizode. Iako ga njegova control-freak žena netom prije moli da u govoru ne kaže ništa depresivno, Greg uspije sve prisutne baciti u popriličan bed. 'Nekada sam mislio da su odgovor na sve znanje, prosvjetljenje, radost i ljubav, ali teško je zadržati takvo mišljenje kada vidiš svijet ispunjen neznanjem, mržnjom i strahom', kaže Greg zaprepaštenim gostima sa svoje improvizirane govornice. 'Izgubili smo', znakovito dodaje nakon toga. 'Moramo se suočiti s činjenicom da smo izgubili.'

I to je zapravo ono o čemu govori ova serija. I zato su protagonisti krize srednjih godina u njoj šezdesetogodišnjaci. Nije, naime, riječ o krizi srednjih godina nekog pojedinca. Riječ je krizi srednjih godina jedne obitelji, ustvari, velikog dijela jedne cijele zemlje. Taj dio cijele zemlje - Amerike - upravo su njezini prosvijećeni, liberalni, lijevo orijentirani, idealima humanizma i tolerancije posvećeni građani, skupina kojoj pripada obitelj o kojoj govori ova nova serija. Šezdesetogodišnjaci su jer je to otprilike dobna skupina koja je prije četrdesetak godina u Americi započela ideološku revoluciju - nekadašnji hipiji i ostali lijevi progresivci. No sada se, suočeni s Trumpovom pobjedom, jačanjem alt-righta i sličnih društvenih fenomena, užasavaju nad činjenicom što su izgubili svoj utjecaj, svoj značaj, svoju ulogu u društvu. 

Ne znam je li Alan Ball imao namjeru to tako prikazati, ali nakon gledanja prve četiri epizode ove serije u više od jednog trenutka gledatelju se mora stvoriti snažan osjećaj odbojnosti prema tim gubitnicima, iako dijeli gotovo sve njihove ideale. S jedne je strane riječ o nevještoj prezentaciji - jer serija je u svim svojim dijalozima, u svim prikazima dramskih situacija kroz koje prolaze likovi toliko nevjerojatno NESUPTILNA i toliko očajno nedijalektička da ti na trenutke bude neugodno. Događaji i likovi kroz koje se prikazuje depresija progresivaca koji se moraju  nositi s konzervativcima i ekstremistima kao da su preuzeti iz kakvog školskog edukativnog filma - sedamnaestogodišnjakinja dobiva klamidiju nakon prvog seksa u životu s 26-godišnjim pokvarenjakom, ona i njezina sestra odlaze na pregled u Planned Parenthood pa se moraju sukobiti s pro-liferskim prosvjednicima pred zgradom, iransko-američki psihijatar ima transrodnog sina koji je vjernik i po kući nosi šminku i hijab, majka obitelji, Audrey Bayer (Holly Hunter) radi kao savjetnica za razrješavanje sukoba na jednom koleđu, ali ne uspijeva dobro razriješiti sukob između rasista i pripadnika rasnih manjina na kampusu pa zbog toga dobiva otkaz...

Pritom je veći dio tih likova u svojem izražavanju mišljenja i osjećaja toliko pun parola i klišeja da ti već nakon treće rečenice počinju ići na živce, a nakon četvrte se počinješ pitati kome su sve te govorancije uopće namijenjene - jer oni koji se s njima slažu, to su znali već i prije, a oni koji se ne slažu sigurno neće promijeniti mišljenje nakon takvog jednostranog popovanja i propovijedanja bez gotovo ikakvog prikaza argumenata druge strane, osim kroz neidentificirani, bezlični prikaz 'nekih tamo'. 

Postoji tu i još nešto što je teško ne primijetiti, kako u ovoj Ballovoj seriji, tako i u sličnim drugim serijama i filmovima. Svi ti prosvijećeni i osviješteni, woke likovi u pravilu su pripadnici dobro potkožene srednje klase, koja je od šezdesetih naovamo svoju revolucionarnost raspačavala samo akademski i ideološki, nimalo se ne suprotstavljajući sustavu koji im je osigurao financijsku sigurnost. I obitelj iz 'Ovdje i sada' živi u prekrasnoj, velikoj kući, pri čemu se socijalno osviještena orijentacija njezinih stanovnika uglavnom odražava tek u šarenim lampama i sagovima, pokojoj orijentalnoj marami prikačenoj na zid i jastucima razbacanim po podu. No iza te boemske šarolikosti blješte slavine od nehrđajućeg čelika, kupaonice s prostranim tuševima i pet televizora s visokom rezolucijom - jednako kao i u domovina korporacijskih, republikanskih mešetara. Četrdeset godina služe sustavu koji im je sve to omogućio, nabacujući diverzifikaciju kao make-up u obliku šarenih jastuka i djece posvojenih iz egzotičnih zemalja, a sada se čude što su izgubili?

Kada bih vjerovala da će se serija nakon prve četiri epizode razvijati u pravcu problematiziranja te suprotnosti - barem u onom svojem dijelu koji govori o ideološkom razočaranju progresivnih intelektulaca - bila bi mi vrlo interesantna. No ništa u prve četiri epizode ne daje mi razloga da bih to povjerovala. Zasad je sve samo u tonu ajme-grozno-vidi-u-kakvom-užasnom-trumpovskom-svijetu-živimo, pa si onda natoče čašu skupog crnog vina u ručno izrađenu kristalnu čašu da bi plakali nad njom i nikome pada na pamet da u toj slici nešto ozbiljno ne štima.

Jedino što je zasad zanimljivo jesu psihička previranja posvojenog sina Ramona (Daniel Zovatto), koji možda boluje od shizofrenije, a možda i njegove vizije potječu iz nekog natprirodnog izvora. Donekle je zanimljiv i povremeni bijes i depresija patrijarha Grega, iako su neki segmetni s njim - poput gubljenja u šumi i promatranja jelena koji vrši nuždu u divljini - sasvim neobjašnjivi. Svi ostali likovi toliko su naporni i programatski da mi je već nakon dvije epizode bilo svejedno hoću li ih uopće vidjeti u sljedećem prizoru ili neću. Do kraja četvrte epizode počela sam se nadati da će ih većinu zajedno oteti vanzemaljci. Jer to bih ih jedino učinilo zanimljivijima. 

Sve je to, naravno, velika šteta jer u nekim trenucima, kada u scenariju ipak nastanu pukotine od silnog propovijedanja, osjeti se i vidi onaj stari Alan Ball, pametan, nijansiran, duhovit, sposoban za stvaranje nezaboravne obitelji Fisher iz 'Dva metra pod zemljom' i Lestera Burnhama iz 'American Beauty'. No onda se pukotina vrlo brzo zatvori i ostaje nam samo - dosada.