Zamislite da živite u svijetu u kojem je tehnologija dostigla takvu razinu da cijelu vašu svijest, emocije, znanja, iskustva, sjećanja i ličnost može učitati u jedan uređaj. Zamislite da se onda taj uređaj može 'presaditi' u bilo koje drugo tijelo - te da se ta tijela proizvode genetskim inženjeringom. Zamislite da tako možete riješiti sve svoje bolesti, tjelesne nedostatke i komplekse, a zamislite i da tako možete vlastiti život praktički produljiti do besmrtnosti, svjedočeći smjenama epoha i budućnosti planeta.

E, sad zamislite da je takav postupak - presađivanje svijesti iz jednog tijela u drugo - uglavnom dostupan samo onima koji ga mogu platiti. Maštarija odjednom postaje mnogo mračnija.

Sve gore napisano osnovna je premisa nove Netflixove SF serije 'Digitalni ugljik' ('Altered Carbon'), snimljene po istoimenom cyberpunk romanu Richarda Morgana. Nekadašnji odmetnik, plaćenik i revolucionar protiv tehnokratske diktature, Takeshi Kovacs budi se nakon dvjesto pedeset godina smrti, odnosno njegova uređaja 'na ledu', i budi se u posve novom tijelu. Probuđen je zato što ga, zbog njegovih posebnih vještina i znanja, najbogatiji i najstariji čovjek na svijetu (koji se presađuje već više od 350 godina) želi angažirati u istrazi koja bi trebala otkriti ubojicu zadnjega tijela u kojem je taj bogataš boravio.

Kovacs je zgrožen svijetom u kojem se našao - sve ono protiv čega se borio obistinilo se, čak je i još gore. U jednoj od prvih scena serije, kada Kovacs prvi put s novim tijelom izlazi u 'vanjski svijet', svjedoči susretu roditelja koji dočekuju svoju kćerkicu. Njihova je kćerkica, naime, poginula u automobilskoj nezgodi i u sklopu je socijalnog programa pomoći žrtvama, besplatno dobila novo tijelo. Ucviljeni roditelji, međutim, svoju sedmogodišnju kćer dobivaju u tijelu sredovječne žene, po izgledu čak i starije od njih samih. Kada se otac na licu mjesta pobuni protiv toga, službenik mu kaže: 'Ovako, na socijalni trošak, dobivate ono što je na rasolaganju. Platite nadogradnju pa ćete dobiti bolje tijelo ili pošaljite malu natrag na led'. Sedmogodišnja djevojčica u tijelu sredovječne žene na to počinje plakati: 'Tatice, molim te, nemoj me slati natrag u mrak!'

'Digitalni ugljik', dakle, ima vrlo zanimljivu premisu - onu koja bi kroz vizije distopijske budućnosti i priče koje se odvijaju u njoj mogla dotaknuti brojne probleme. Što se događa kada tijelo - pa čak i život - postanu roba? Što to znači za sam život, pa i za smrt? Što se događa kada tijelo postane potrošna roba? Je li to blagoslov ili prokletstvo? Bi li se to, u ljudskome društvu koje se razvija tako kako se razvija, koristilo zato da se pomogne onima s problemima - teškim i kroničnim bolesnicima, ljudima s urođenim zdravstvenim problemima i tjelesnim nedostacima, transrodnim osobama - ili bi se sve pretvorilo u tržnicu mesa za one s najdubljim džepovima? Što bi to uopće značilo za ravoj čovječanstva?

Problem je jedino u tome što serija 'Digitalni ugljik' samo usputno dotiče neke od tih problema, a većinu se vremena uopće ne bavi njima. Nakon početnih par epizoda, u kojima se u glavnim crtama gledatelju prikazuje svijet u kojem se događa glavna priča - pa se onda ovlaš spominju i neke gore pobrojane dvojbe - serija postaje isključivo detektivska priča s pucačinom, golotinjom, tehnologijom i - to joj se mora priznati - prekrasnim cyberpunk vizurama i pejzažima na tragu 'Blade Runnera'.

Nije to samo po sebi loše. 'Digitalni ugljik' na momente je silno zabavan, ima u njemu elemenata koji će vas podsjetiti zašto ste - ako jeste - u ranoj mladosti voljeli SF i sve maštarije koje je u vama pobuđivao, na trenutke će vas čak i nasmijati pojavama kao što su AI-hoteli, u kojem je i vlasnik hotela 'Gavran' - licem i prezimenom vrlo nalik Edgaru Allanu Poeu. Velik novac uložen u specijalne efekte, scenografiju, a očito i tjelesnu spremu glavnog junaka - bez ikakve sumnje osigurava vizualni spektakl u kojem će svatko uživati i koji, ako možete, svakako gledajte na što većem ekranu. No kada kreneš s tako ambicioznom premisom, kada iza tebe stoji žanr čija su se najveća djela proslavila upravo zato što kroz viziju tehno-nabrijane budućnosti progovaraju o ljudskom stanju tada, prije i danas, onda je pomalo razočaravajuće kada ti serija na kraju ispadne tek akcijski krimić s puno pucačine, golotinje i šarenih neonskih reklama. 

Moguće je da će šira publika voljeti 'Digitalni ugljik'. Moguće je da će ga prigrliti čak i tvrdokorni SF fanovi. No prilično sam sigurna da će ova serija na kraju biti zaboravljena. Zabavna je, šarena, potiče nam maštarije o tome kako bismo si na novom tijelu sredili bolno koljeno, ćelavost i predebele nadlaktice, ali na kraju ne postiže ništa više osim vrtoglave vožnje po blještavom San Franciscu (i inim drugim lokacijama) budućnosti. A za to možete i otići u luna-park.