U jednom trenutku prve epizode četvrte sezone serije 'Black Mirror' izvrsna Cristin Milioti kao Nanette Cole, djevojka koju je maliciozni programer uvrstio u svoju gejmersku fantaziju na svemirskom brodu u stilu Star Treka, saznaje da je to povrh svega učinio i tako da njezin lik - kao i svi ostali - nema spolni organ.

Već i otprije ljuta zbog toga što ju je gad zajedno sa svom njezinom sviješću, osobnošću i likom uvrstio u svijet u kojem je podvrgnuta njegovoj, a ne svojoj slobodnoj volji, Nanette totalno pukne. 'S tim što mi je ukrao picu je fakat prevršio svaku mjeru!', uzvikne i od tog trenutka jasno je da će se na svemirskom brodu USS Callister stvari stubokom promijeniti. Metaforički rečeno, Nanette će svoju 'picu', odnosno, svoju slobodnu volju i moć - vratiti tamo kamo pripada.

Jedan je to od duhovitijih, ali i najboljih trenutaka nove, četvrte sezone serije 'Black Mirror', antologijske serije Charlieja Brookera u kojoj nam svaki put donese nekoliko priča kojima tematizira odnos ljudi i tehnologije iliti malog 'crnog zrcala' koje u današnje vrijeme svi nosimo u džepu.

'Black Mirror' od svojih je početaka prevalio velik put. Prva epizoda ove serije koju smo imali prilike pogledati - ona u kojoj britanski premijer, zbog ucjene neuhvatljivih internetskih sila i zato da bi spasio život jednoj pripadnici kraljevske obitelji, mora pred kamerama i cijelim svijetom spolno općiti sa svinjom - do dana današnjeg ostaje najporemećenija, najšokantnija, ali možda i najbolja epizoda u cijelom serijalu. No dok se Brooker u početku - ili barem prve dvije sezone - uglavnom bavio pričama koje su svojim mračnim zapletima i još gorim raspletima opominjale što nam se sve užasno može dogoditi zbog robovanja tehnologiji, od treće se sezone 'Black Mirror' malo zanimljivije razigrao. Priče o robovanju tehnologiji i dalje su ovdje - to je, uostalom, okosnica bez koje 'Black Mirrora' ne bi bilo, ali Brooker se u nekim svojim pričama o zamkama tehnologije počeo više fokusirati i na ono što svaku priču, svaku dramu, svaku fikciju čini zanimljivijom - na ljudsku prirodu.

Jedan od svijetlijih primjera takvih priča bila je epizoda 'San Junipero' iz treće sezone, koja je, za razliku od većine Brookerovih priča, čak imala i happy end, svim ljubiteljima 'Black Mirrora' diljem svijeta nagnala suze ganuća na oči i zaradila nagrade poput Emmyja. Vidi, vidi, Charlie zna napisati i epizodu u kojoj nisu svi osuđeni na propast, pomislili smo svi - i to je istina - no nije bila samo stvar u happy endu ni u optimizmu. Stvar je u tome da su ljudi zanimljiviji od tehnologije. 

Epizoda o kojoj se govori na početku ovoga članka  - 'USS Callister' - i dalje je usko vezana uz zloupotrebu golemih mogućnosti tehnologije. Programer Robert Daly koji svoje kolege i poznanike, odnosno njihov DNA ubacuje u svoju digitalnu fantaziju u kojoj je junačina i kapetan svemirskog broda, ali i neprikosnoveni despot - ne bi to mogao raditi da mu na raspolaganju nije 'zla tehnologija crnog zrcala'. No ako ne i prije - kada digitalizirani klon njegove kolegice Nanette pukne zbog toga što joj je osim slobodne volje i ljudskosti oduzeo čak i spolni organ - shvaćamo da nam Brooker ovdje ne priča samo o zamkama tehnologije, nego o ogavnoj mizoginiji geekovske kulture koja se krije iza maske 'dobrog štrebera' i povučenog programera-genijalca, zapretenog u svijetu vlastite mašte. Da, Nanettina pobuna i konačna pobjeda nas raduju, ali optimističan završetak ove epizode nije jedino što je čini tako zabavnom, sjajnom i pametnom. Ono što je čini zabavnom, sjajnom i pametnom jest to što u njoj vidimo ljudsku dramu i sukob u kontekstu tehnologije, a ne samo bezumno robovanje crnom zrcalu.

Tako je i s drugim boljim epizodama ove sezone, pri čemu čak i nemaju sve optimističan ton te sretan završetak. Primjerice, druga epizoda, 'Arkangel', sjajna je studija o iskušenjima roditeljstva u njegovu pretjerano zaštitničkom obliku. Ta epizoda, za razliku od 'USS Callistera' nema sretan kraj, ali je posebno zanimljiva zato što nije baš sasvim kristalno jasno ne bi li odnos između majke (izvrsna Rosemary DeWitt) i kćeri tako završio i bez tehnologije nadzora koja je majci bila na raspolaganju. Zbog tog je elementa interesantna i naveliko hvaljena četvrta epizoda 'Hang the DJ', u kojoj se jedan par pokušava spojiti unatoč - ili možda zahvaljujući - simulaciji aplikacije za dejtanje koja funkcionira kao virtualna stvarnost i umjetna inteligencija. 'Hang the DJ' je, kao i 'San Junipero' iz treće sezone, razgalio gledatelje svojom istinski dirljivom romantičnom notom i prikazom snage ljudskoga duha u odnosu na tehnologiju, ali je najuvjerljivji u onom svojem dijelu gdje govori o karakteru veza u koje ljudi ulaze i u kojima ostaju čak i kada im (sasvim) ne odgovaraju. Možda najjači dio ove epizode onaj je u kojem dvoje glavnih junaka promatramo u onim ostalim, neuspješnim vezama i pitamo se je li nešto pošlo krivo s njima, s aplikacijom ili je to jednostavno algoritam ljudske prirode - da svatko mora proći kroz takva iskustva da bi se razvio kao osoba i postao doista spreman za 'pravu ljubav'. 

Naravno, i sve ostale epizode 'Black Mirrora' čisti su gušt za gledanje, čak i u slučaju onih koje se gledateljima uglavnom nisu svidjele - poput epizode 'Metalhead', o robotskom psu-goniču koji štiti resurse u totalno neodređenoj postapokaliptičkoj budućnosti. Svaka od njih donosi pokoje pitanje o tehnologiji i ljudima koje bismo si ionako trebali postavljati, bez obzira na Charliea Brookera i njegov neosporan talent. No najbolje su one koje, kao tri gore spomenute, igraju više na kartu ljudske drame negoli na naricanje nad time kako nas je tehnologija sve pretvorila u zombije. Zbog toga je i finale ove sezone, iako nije najbolja priča u zbirci, vrlo prikladno. Omnibusni 'Black Museum' pomalo je autoreferencijalna pa i autoironična epizoda u kojoj nam Charlie Brooker donosi nekoliko priča o horrorima tehnološke manipulacije ljudskim mozgom, da bi je zaključi osvetničkom akcijom posjetiteljice muzeja nad mračnim kustosom. Možda malo preočito i predoslovno nacrtano, ali sasvim u skladu s tonom u kojem se 'Black Mirror' u zadnje dvije sezone razigrava.

Brooker je zato, ako se mene pita, na dobrom putu. Ne popušta sa svojom mračnom, upozoravajućom i uznemirujućom stranom. No nekako se, nakon što je ispucao par baš najgorih tehno-noćnih mora, ipak zagledao i u lice onih koji stvaraju tu tehnologiju, pa i iz nje proizlazeću dramu. Ljudi smo, kaže nam u najboljim epizodama četvrte sezone 'Black Mirrora', dogovorit ćemo se. Ili nećemo.