Nisam baš neki fan serija snimljenih po videoigrama. Znam, znam, na igrama već dulje vrijeme rade neki od najkreativnijih umova današnjice, čak je i jedan od cijenjenih američkih pisaca srednje generacije, Junot Diaz, na MIT-u predavao izgradnju svijeta (world building) za igre, ali po mojem mišljenju - prenošenje tih svjetova u medij TV serije ili filma dosad nije baš najbolje uspijevalo.

Čak i među najboljim i najhvaljenijim primjercima takvih serija, kao što je, recimo, HBO-ova 'The Last of Us', uvijek je tu bio jedan problem. Filozofija igre previše se prelijevala u filozofiju serije ili filma. U igri, naime, igrač sam utječe na akciju, a emotivni je kontinuitet u njemu samome, u njegovim reakcijama na tijek igre, u njegovoj mašti, u svemu onome što sam odabere, kroz što sam 'prođe', u onome što doživljava dok zamišlja situaciju u kojoj sudjeluje igrajući.

To tako ne može biti u seriji ili filmu. Mislim, naravno da nam i serija i film ostavljaju prostora za vlastite emotivne reakcije, za vlastitu maštu i hipotetsku identifikaciju s likovima, naravno da nas - barem kad su dobri - upućuju na to da zbog onog što gledamo u filmu ili seriji sami dođemo do zaključaka o svijetu i ljudima. No u filmovima i serijama moraju postojati uvjerljivi likovi koji su kao mi, ali NISU MI. U filmovima i serijama ti likovi moraju imati neki emotivan kontinuitet koji nije naš, nego njihov. Akcija i priča lako se prenose, ali taj dio dosad nije bio baš lak. Gotovo uvijek - pa čak i kad bi se glumci jako trudili (kao, primjerice, Pedro Pascal, koji je unatoč svemu bio izvrstan u 'The Last of Us'), uvijek bi nekako izostajao taj kontinuitet. Svaka epizoda kao da je bila novi nivo igre, u kojem se sve ono dosad računalo samo kao iskustvo i vještina, ali ne i kao emotivni razvoj likova, koji su stalno ostajali isti i nisu se osobito produbljivali.

Autori igre 'Fallout' dugo su odolijevali ponudama da se od njihove igre napravi serija, zabrinuti da bi mogli postići takozvani Doom-efekt, odnosno da bi im se dogodilo isto što se dogodilo nakon ekranizacije igre 'Doom'. Izgubila je na popularnosti jer je ekranizacija bila loša. Bojali su se da oni koji bi njihovu igru ekranizirali ne bi na ekran prenijeli njihovu viziju. A onda se pojavio Jonathan Nolan, koji im je predstavio SVOJU viziju 'Fallouta' na streaming ekranu i falloutovci su pristali. Možda sam naivna i možda je fora u tome što je s Nolanovom vizijom došla i adekvatno golema financijska ponuda, ali nakon gledanja 'Fallouta' čini mi se i da kužim zašto je Nolanova vizija bila prihvatljiva autorima igre.

Nolan je, naime, kao strastveni igrač 'Fallouta', ali i iskusni scenarist i redatelj, shvatio da se vizija 'Fallouta' u seriju ne može pretočiti tako da baš sve ostane točno identično kao u igri. Stvorio je zato i neke svoje likove, fokusirao se na jednu misiju, a - najvažnije od svega - scenaristi serije 'Fallout' od tih su likova napravili kompletne osobe, uvjerljive, motivirane, s predživotima, psihološkim profilima, karakterističnim ponašanjem, jezikom, odnosima s drugim ljudima (ili životinjama!) te - da se vratimo na ono najvažnije - emotivnim kontinuitetom.

Lucy MacLean (izvrsna Ella Purnell, koju znate kao Jackie iz 'Yellowjackets'), mlada stanovnica postatomskog skloništa u kojem je odrasla, kao i 200 godina njezinih predaka nakon atomske katastrofe na Zemlji - izlazi iz skloništa kao već dobro profilirana ličnost. Njezina iskustva i doživljaji na površini će je promijeniti i razviti je, ali mi ćemo točno znati tko je Lucy, zašto reagira kako reagira, kako uspijeva ono što uspijeva i što će se u njoj pokvariti i popraviti prije nego što dođe do svojega cilja, odnosno, pronađe voljenog oca, kojeg su oteli zločesti dečki s površine. Saznat ćemo i zašto su to ti zlikovci s površine učinili, jesu li doista zlikovci, a saznat će i Lucy, što će uvelike utjecati na njezin lik, njezine postupke i odluke.

Slično će biti i s druga dva glavna lika s kojima u seriji šetamo po atomskim bombama razrušenoj Kaliforniji. Walton Goggins (kojeg smo u zadnje vrijeme gledali kao Babyja Billyja u Obitelji pravednika, a i inače je stalan gost u serijama Dannyja McBridea), izrazito upečatljivo glumi poluzombija Coopa, koji živi već dvjestotinjak godina i u donekle se ljudskom obliku održava zahvaljujući tajanstvenoj i vrlo skupoj supstanci zbog koje mora zarađivati novac kao lovac na glave (u ovoj priči i doslovno). Iako jeziv i okrutan, serija nam govori o njegovoj prošlosti, odnosima i razočaranjima zbog kojih nije samo postao to što jest, nego i takav kakav jest - negdje u limbu između čovjeka i čudovišta. U liku mladog Maximusa (Aaron Moten, koji neodoljivo podsjeća na mladog Denzela Washingtona), pretendenta na status viteza Bratstva čelika, koji to igrom slučaja i samo vlastitom odlukom i postane - taj ćemo razvoj pratiti praktički u stvarnom vremenu.

Tvorci serije 'Fallout' možda su imali skoro cijeli izgrađen svijet i viziju na tanjuru, jer to je postojalo i u igri, ali vrlo su uspješno to pretočili u drugi medij. Serija 'Fallout' možda jest utemeljena na igri, ali je koncipirana i izvedena kao serija, ima tu pripovjedačku strukturu, takve likove, takvu emociju, takvu filozofiju. Neki detalji iz igre, kao što je, recimo, zanimljiv soundtrack iz 30-ih i 40-ih godina 20. stoljeća, zadržani su kao posveta igri i sjajno se uklapaju u seriju, tako je i s nekim sporednim likovima, crnohumornim elementima, čudovištima i poprilično gadnim nasiljem. No sve u svemu, 'Fallout' izgleda i doživljava se kao serijska, možda čak i filmska priča. I to dobra pa je zbog toga, evo, osobno proglašavam prvim takvim uspješnim ostvarenjem.