Možda se, usred ove užasne pandemija koja nam je sjela za vrat boleštinom, strahom i ekonomskim krahovima, čini trivijalnim raspravljati o dostupnosti novih televizijskih i filmskih sadržaja. I doista - to hoće li u skorije vrijeme potpuno nestati novih filmova i serija, uz vrtoglave brojke oboljelih, preminulih i osiromašenih - stvarno nije važno. No dok se skrivamo jedni od drugih po kućama, mašemo si s druge strane ulice te navlačimo masku i rukavice da ne bismo završili na respiratoru - nekako moramo živjeti. A ljudski se život nikada, pa čak ni u ovakvim okolnostima, ne može svesti samo na disanje, hranu i spavanje.

Ljudima su, otkad je civilizacije, bile potrebne priče. Bez obzira jesu li one bile u pisanom, govornom ili uprizorenom obliku, one ljudima otvaraju nove vidike, pokazuju im da postoji svijet i izvan onoga omeđenog njihovom dvorišnom ogradom, da postoje ljudi potpuno drugačiji od njih, ali da nas ipak - kada se sve na kraju zbroji i oduzme - sve muče iste ljudske nevolje, vesele radosti i pokreću strasti. Priče su umnogome oblikovale našu sliku svijeta, našu kulturu i civilizaciju, naše odnose s drugima i Drugima. A u novije vrijeme priče se najbrže, najupečatljivije i najstrastvenije prenose filmom i televizijom. No zbog pandemije i protuepidemijskih mjera njihova je proizvodnja još negdje u travnju više-manje stala.

Imamo što gledati, ali...

Snimljene epizode, pa čak i neke snimljene serije i dalje pristižu, posebice na streaming servise poput Netflixa i HBO-a, ali s pandemijom koja ne pokazuje znakove jenjavanja i s protuepidemijskim mjerama koje se zbog toga ne mogu dovoljno popustiti, rijetko tko snima nešto novo. Zbog toga se sve češće počelo postavljati pitanje - hoćemo li uskoro ostati bez sadržaja za gledanje?

'Što se mene osobno tiče, nema tog straha', rekao mi je neki dan jedan prijatelj. ' U zadnjih desetak godina snimljeno je toliko dobrih serija da čak ni fanatici poput nas to sve nisu mogli pogledati. Nema šanse da mi ponestane materijala za gledanje!' U neku se ruku slažem s njim. U zadnjih je desetak, možda i dvadesetak godina snimljeno dovoljno serija i filmova da normalan čovjek nije mogao ni pomišljati na to da pogleda baš sve, a fanatici poput mene i mojeg prijatelja mogli su možda pogledati pola. A i to samo ako su doista ludi i ne haju za liječnička upozorenja o tome da bi za dug i kvalitetan život tu i tamo trebalo ustati s kauča i izaći iz kuće. Uzmemo li još k tome i sklonost nekih od nas da si povremeno reprizno 'puštamo' omiljene serije i filmove sa streaming servisa, doista nema straha da će nam zbog pandemijske obustave većine svjetskih igranih televizijskih i filmskih produkcija uskoro ponestati materijala za gledanje.

Zašto je važna proizvodnja novih filmova i serija?

Pitanje, međutim, nije samo hoćemo li imati što gledati, nego i hoće li biti novih serija i filmova koje ćemo željeti gledati, zbog čijih ćemo dolaska u kinodvorane, drive-in kina, na streaming servise ili u televizijski program biti uzbuđeni. Pitanje je hoće li biti novih sadržaja zbog kojih će tutnjati tweetovi, koje će analizirati televizijski kritičari, o kojima će se raspravljati na internetskim forumima i u čajnim kuhinjama po uredima. Novi filmski i televizijski (pa i drugi fikcijski) sadržaji nisu tu samo zato da bismo mi imali što gledati kad nam je dosadno. Oni pridonose generalnom kreativnom razvoju medija, generiraju nove priče, nove ideje i nove načine pripovijedanja, otvaraju nove teme - koji put čak i društveno relevantne, one koje ljudima otvaraju nove horizonte i normaliziraju određene obrasce ponašanja, životne odabire i stilove, a u svakom slučaju sudjeluju u razvoju (popularne) kulture.

Osim u kreativnom smislu, nove serije i filmovi potrebni su i zbog financijskih razloga - oglašivači će većinom zbog njih plaćati vrijeme za reklame koje je TV mrežama potrebno da bi preživjele i snimale još serija. Distribucija u kinodvorane, popratne igračke, materijali, plakati, promocije, nastupi na festivalima i konvencijama te ceremonijama dodjela nagrada događaju se uglavnom samo uz nove filmove i producenti će ulagati uglavnom samo u one uz koje vide i taj, 'izvanfilmski' uspjeh filma. A sve je to pod novonastalim okolnostima došlo u pitanje.

Streaming servisi nisu pretrpjeli takav udar kao klasična TV

Prve su na udaru bile 'klasične' TV mreže jer je njihov način funkcioniranja s igranim sadržajima takav da serije imaju vrlo brzu proizvodnju i u pravilu se još neke epizode snimaju dok traje emitiranje serije. To je i logično jer kada, kao američke TV kuće, prikazujete serije koje imaju dvadesetak epizoda po sezoni (a bude ih i više od jedne) ili, kao u slučaju naših domaćih kuća, kada vam je glavni igrani sadržaj telenovela od stotinjak epizoda - drugačije ne ide. Trajalo bi predugo i bilo bi preskupo da se snimi unaprijed i tek onda počne emitirati. No pandemija je dosadašnji, sasvim logičan način produkcije, odjednom učinila problematičnim pa je snimanje čitavog niza serija u travnju ili svibnju naprasno prekinuto ili zbrzano (vidi: The Good Fight), a neke su američke serije, kao što su One Day at a Time i Blacklist dobile animirana finala.

Da stvar bude gora, neizvjesno je što će biti s daljnjim epizodama i sezonama tih serija. Problematično je svugdje na svijetu, ali s obzirom na to da se gro televizijskog sadržaja snima u Los Angelesu, koji je jedno od većih američkih žarišta epidemije, gotovo nitko se još nije usudio ni pomisliti na otvaranje skučenih setova po kojima bi se, kada bi započela snimanja, motale stotine ljudi.

Nešto manji udarac osjetili su kabelski kanali i streaming servisi poput Netflixa i HBO-a, koji uglavnom snimaju serije s manjim brojem epizoda pa je češće njihovo snimanje unaprijed i na više lokacija negoli u slučaju TV mreža. Predsjednik Netflixa nedavno je čak hrabro izjavio da se ne boji utjecaja pandemijskog lockdowna na svoju ponudu jer ima dovoljno snimljenog materijala za cijelu 2020. i još dobar dio 2021. To Netflix i slične servise definitivno stavlja na poziciju tržišne prednosti, ali se i dalje postavlja pitanje raznolikosti nove ponude.

Domaće produkcijske kuće također nam daju tračke nade jer, kao što se da skromno pročitati u medijima, snimaju se ili su snimljene barem četiri nove serije (točnije, tri nove i jedna nova sezona stare serije), ali je pitanje koliko će toga biti u budućnosti i u kojem će biti obliku jer je - kao i u slučaju stranih produkcija - neprekidno prisutan strah od naprasnog prekida zbog novog totalnog lockdowna ili - ne daj, Bože - zaraze na nekom od snimanja.

Kako će to utjecati na budućnost filmova i serija?

U stranim su medijima već počele i spekulacije o tome kako će pandemijske okolnosti utjecati na buduće načine snimanja filmova i serija i znači li to povratak velikih 'compoundova', odnosno zatvorenih setova na kojima se ekipa praktički stavlja u karantenu tijekom snimanja. Dosta se govori i o tome da će pandemijska isksutva utjecati i na vrstu TV serija koje će se snimati, odnosno o tome da će se preferirati one serije koje se mogu lakše prekinuti pa nastaviti nakon dulje pauze, serije koje će zahtijevati manji broj likova i setova.

No kao i kod svega ostaloga u vezi s ovom pandemijom, ni ovdje nema konačnih odgovora, prognoza ni točnih predviđanja jer nitko nema sličnog prijašnjeg iskustva pa ni odgovora i plana za ovakvu kriznu situaciju. Morat ćemo se jednostavno nadati najboljem - preciznije, što skorijoj dostupnosti kvalitetnog cjepiva i posljedičnog vraćanja u kakvu-takvu normalu. Jer bez toga ćemo od filmaša i televizionara morati očekivati nešto što je možda sasvim nemoguće - kreativnost veću od one koja je potrebna za pričanje dobre priče, ali dovoljnu da bi se uz njenu pomoć moglo nadmudriti virus. A pitanje postoji li uopće takvo što.