Gubitak vjere, kažu psiholozi, može imati užasne posljedice za pojedinca. Osoba koja je od djetinjstva odgajana tako da vjeruje u natprirodno biće koje određuje smisao ljudskog života to će teže podnijeti gubitak vjere što je rigoroznije, dogmatičnije i sa što više pravila odgajana u takvoj vjeri. Osim depresije i dezorijentiranosti u svijetu koji se nakon gubitka uporišta u vjeri pretvara u konfuzno mjesto, gubitak podrške iz često zatvorenih, strogim pravilima obilježenih zajednica, takve pojedince najčešće ostavlja usamljenima i prepuštenima sebi. Zbog toga je za napuštanje takvih zajednica potrebna velika hrabrost, hrabrost koju mi, odrasli u otvorenim zajednicama bez strogih i represivnih pravila ne možemo shvatiti.

Netflixova mini-serija 'Unorthodox' pokušava nam zato približiti i opisati kako se osjeća mlada žena Esther 'Esty' Shapiro (fantastična Shira Haas), 19-godišnja pripadnica hasidske zajednice u Brooklynu, koja se nakon jednogodišnjeg dogovorenog i neuspješnog braka odlučuje na bijeg, i to u Berlin, gdje joj živi majka, još jedna izbjeglica iz hasidske zajednice.

Esty je, razumljivo, prestravljena i u Berlin stiže sasvim nepripremljena na vrli novi svijet koji se šareni na njegovim ulicama, uključujući i vlastitu majku, kojoj se boji prići djelomično zbog usađene negativne napustila-te slike koju su joj usadili u hasidskoj zajednici, a djelomično i zbog majčine lezbijske veze s kojom ultraonzervativno odgojena Esty ne zna kako bi se nosila. No Esty je zaljubljenica u klasičnu glazbu i zbog toga - pomalo nevjerojatno - odmah prvi dan u Berlinu doluta do glazbene akademije, gdje je očara proba studentskog orkestra i skupina lijepih, mladih, slobodnih ljudi, kojima se odmah pridruži...

Snimljena prema memoarima Debore Feldman iz 2012 godine, serija je uzela podosta slobode u adaptiranju izvornih događaja (Esty bježi u Berlin u jednom danu, dok je Feldman sa sinom otišla iz zajednice, a tek nakon dvije godine u Berlin) te cijelu priču prikazala vrlo jednostrano, hasidsku zajednicu opisujući prilično plošno i anakrono, kao sredinu u kojoj je vrijeme potpuno stalo i u kojoj jedva da ima naznaka 21. stoljeća. Isto je tako pomalo nerealan prikaz Berlina u koji dolazi Esty, kao šarenog i beziznimno lijepog El Dorada slobode u kojem Esty ne vrebaju gotovo nikakve opasnosti, nego samo dragi, mladi ljudi koji joj žele pomoći.

No iako su te mane vidljive i ne može ih se sasvim zanemariti, one funkcioniraju kao neka vrsta poetske elipse, odnosno kao simptom Estyna subjektivnog doživljaja zajednice u kojoj više ne može živjeti i nove zajednice koja joj izgleda kao sve što je ikada željela od života. Oštri kontrasti između Estynih flashbackova na život s mužem Yankyjem (također izvrstan Amit Rahav) i života među berlinskim studentima najneugodniji su kada je riječ o seksualnom životu, koji je u Estynu slučaju obilježen time da je u svojem hasidskom braku bila praktički silovana uz odobrenje čitave zajednice, dok među mladim Berlinčanima otkriva mogućnost nježne i radosne seksualnosti bez obaveze. Najznakovitija je, međutim, u Estherinim pokušajima pronalaženja vlastitog glasa, kako preneseno, tako i doslovno, jer, kako Esty govori profesoru s glazbene akademije na koju se želi upisati - ženama u hasidskoj zajednici nije dopušteno pjevati.

Estherin pokušaj da 'zapjeva', naravno, nije dobro primljen u hasidskoj zajednici iz koje je otišla, pa njezin muž Yanky odlazi u Berlin potražiti je, a s njim odlazi i poluotpadnik Moshe (Jeff Wilbusch), agresivni i cinični alfa-mužjak, čiji postupci istinski prestrave Esty, ali i natjeraju njezinog napuštenog supruga Yankyja da se zapita koliko su takve metode doista opravdane. To je ujedno i jedan dio serije za koji mi je najviše žao da nije malo slojevitije istražen - Yanky očito nije tip kao Esty, odnosno, ne pada mu na pamet napustiti zajednicu u kojoj, unatoč njezinim restriktivnim pravilima, ipak uživa znatniju slobodu kao muškarac, ali nije ni sasvim gluh na Estyne potrebe i želje. Nije jasno kako to pomiruje s činjenicom da bez naročitog oklijevanja ipak u braku siluje Esther, smatrajući to svojim pravom (tj. uopće to ne smatrajući silovanjem) i bilo bi zanimljivo istražiti taj odnos, ali serija je, pretpostavljam, prekratka i htjela se baviti samo Esty.

Na neki je način Estyn bijeg od represivne zajednice moguće promatrati i kao metaforu ženske emancipacije i svega onoga što se ženama propisivalo milenijima, a u nekim se slučajevima, više ili manje nasilno - propisuje i danas: obavezno majčinstvo, obavezno zadovoljavanje supruga, držanje jezika za zubima, skromnost, saomzatajnost... No ova priča o bijegu iz zatvorene vjerske zajednice daje nam još jednu zanimljivu, psihološku, ali i etnološku notu, dajući nam uvid u život zajednice o kojoj ne znamo gotovo ništa.