Nerazrađeni likovi neuvjerljivih motivacija, politika u kojoj nema gotovo ni trunke relevantnosti, suludi obrati za koje nas nije briga jer se nismo uspjeli emotivno angažirati - zbog svega toga Netflixov 'Političar' brzo gubi svoj početni satirični šarm, u drugoj sezoni postaje fenomen iz rubrike 'što-i-zašto-ja-ovo-gledam', a najbezveznije od svega je što svojim zapletom najavljuje i treću sezonu.
Ah, Ryan Murphy! Taj raskošno plodan i plodno raskošan televizijski autor čiji se lik i djelo može optužiti za svašta, ali nikada i nikako da je minimalističko ili skromno. Osim što mu se serije tematski i stilski rastežu od potpunih sumanutosti kao što su 'American Horror Story' i 'Nip/Tuck' pa sve do ozbiljnih, gotovo socioloških analiza kao što je antologijska serija 'American Crime Story' s obje svoje inkarnacije - one o suđenju O.J. Simpsonu i one o ubojstvu Giannija Versacea - gotovo sve u sebi sadrže određenu dozu nadrealnog šarenila. To je bilo tako i od prve njegove serije - izvrsne tinejdžerske dramedije 'Popular' pa sve do najnovije - Netflixova 'Političara'. Osim u slučaju možda jedine njegove serije koja je iskrena i podosta emotivno ogoljena - 'Pose' i pomalo dokumentaristički-proceduralnog O.J. Simpsona - sve njegove serije imaju satirični odmak zbog kojeg im je onda dopušteno otplivati od realnosti, a da i dalje govore o njoj.
Problem je jedino kada u cijeloj toj satiričkoj raskoši postanu neuvjerljive.
vezane vijesti
Takav je slučaj i s jednom od najnovijih Murphyjevih serija, 'Političarom', koji je Murphy snimio za Netflix u sklopu svojeg senzacionalnog ugovora s tom streaming platformom, koja mu je za petogodišnji razvoj serija dala čak 300 milijuna dolara. Prva sezona 'Političara' na Netflixu je objavljena u rujnu prošle godine i govorila je o bogatom i ambicioznom američkom maturantu Paytonu Hobartu, čiji je cijeli život definiran željom da jednoga dana postane američki predsjednik, a deset epizoda prve sezone prate njegovu kampanju da postane predsjednik učenika u školskom odboru.
Zanimljiv koncept po kojem se priroda američke politike i američkih političkih kampanja satirizira kroz prikaz 'dječje politike' i onih koji je superozbiljno shvaćaju - ostao je, međutim, zanimljiv dvije, možda tri epizode. Zašto? Zato što se Murphy i ekipa nisu baš ubili od toga da bilo Paytona (Ben Platt) bilo likove koji ga okružuju razrade kao išta više od ljušture za svoju satiričku sprdnju pa smo na kraju dobili ljude za koje nikome nije jasno koji im je klinac i zašto uopće žele ono što žele. Kvaliteta se, međutim, obilno nadoknaživala količinom pa smo zato imali hrpu događaja i nevjerojatnih obrata, pa se to još nekako odgledalo.
No onda je ovih dana na Netflix sletjela i druga sezona ove serije, u kojoj su svi nagovještaji mana iz prve postali golemi problemi. Unatoč golemom krahu, razočaranju i propasti na kraju prve sezone, glavni lik, čini se, ništa nije naučio i nimalo se nije razvio, nego u drugoj sezoni - ovaj put na nagovor nekadašnjih suradnika - opet počinje s istom pričom i upušta se u utrku za političku funkciju. Ovaj je put riječ o nešto višoj razini jer se Payton sada natječe za mjesto u senatu svoje savezne države, ali stare 'satirične' fore i dalje su iste.
Ustvari, ispravit ću se. Još su mnogo gore. Dok su u prvoj sezoni likovi i njihovi postupci bili uglavnom nedorečeni i nerazrađeni, ovdje su praktički prazni, a na trenutke i apsurdni. Nikome nije sasvim jasno kako je došlo do toga da Paytonova majka poludi i postane predsjednička kandidatkinja koja zagovara secesiju Kalifornije - i kako to da zbog toga momentalno ne ispada iz utrke za predsjednicu Sjedinjenih Država??? Nikome nije jasno ni zašto je 'tajna' postojeće i vrlo popularne senatorice protiv koje Payton stupa u bitku baš toliko strašna i skandalozna da bi glasači zbog nje radije prigrlili iritantnog studenta bez osobnosti i stavova. Najgore je, naravno, upravo ovo potonje. Satira i sprdačina su divne i krasne, ali čak i u takvom kontekstu nije ni najmanje uvjerljivo da bi osoba poput Paytona mogla ostvariti bilo kakvu političku karijeru. Da, da, znam, Trumpovo stolovanje u Bijeloj kući me demantira, ali sulude anomalije stvarnosti ne funkcioniraju uvijek dobro i u fikciji.
Povrh svega toga, druga je sezona 'Političara' nevjerojatno dekoncentrirana i svako malo skreće u rukavce priče koji niti ičemu služe niti su baš tako ludo fora da ih je trebalo uključiti kao filere. Doda li se tome da trajanje epizoda varira od pola sata do 50 minuta, čovjek se stvarno zapita jesu li oni to nama doista isporučili gotov proizvod ili su zbog pandemije skupili ono što su imali, namontirali i vozi, Miško! Ne bi bili ni prvi ni zadnji, ali drugi su barem bili pošteni pa to priznali.
Ni uz najbolju volju ne uspijevam se sjetiti nijednog razloga zbog kojeg biste zato trebali pogledati drugu sezonu 'Političara', a to govorim unatoč činjenici da u njoj glumi jedna mi od omiljenih glumica, Bette Midler. Čisti gubitak vremena. A kraj druge sezone još k tome i sugerira da će se snimiti i treća. Ne znam točno zašto - možda zato da nakon Kalifornije i New Yorka kao mjesto radnje pokriju i Washington D.C. Ili zato da se napokon probude, prestanu brljati i snime dobru seriju. No za to su, ako je suditi po ovim dvjema sezonama, šanse doista nikakve.
