Iako, prema neznanstvenoj anketi koju sam provela među svojim prijateljima serijoljupcima, američki sitcom o kubanskoj obitelji Alvarez iz losanđeleskog Echo Parka u Hrvatskoj nije baš naročito odjeknuo, kada je Netflix otkazao ovu seriju, nemalo je fanova diljem svijeta zalelekalo. Među njima je bio i proslavljeni brodvejski kompozitor, glumac i pjevač Lin-Manuel Miranda, koji se uz (tada) Netflixov 'One Day at a time' vezao iz istog razloga kao i svi - riječ je o vrhunski zabavnom, inteligentnom i sjajno odglumljenom sitcomu. Kad kažem sitcom, onda mislim na klasični sitcom, onaj koji se tehnički drži svih odrednica tog prastarog i kultnog televizijskog žanra (smijeh publike u studiju, prilagođavanje komičarskog timinga reakcijama publike, malo setova, ograničen broj glumaca, narativna zaokruženost svake epizode) - ali unutar tog okvira uspijeva podići stvar na višu razinu i uz to biti beskompromisno napredan i moderan. Ovo posljednje bio je i dodatni razlog iz kojeg se Lin-Manuel Miranda javno založio za budućnost serije - 'One Day at a Time' jedna je od rijetkih serija na američkim televizijama koja latinoameričku (precizno - kubansku) manjinu prikazuje sa svim njezinim specifičnostima, a da pritom ne podržava nijedan jedini stereotip, čak ni onda kada bi to bilo lako i 'jeftino' stjecanje bodova na duhovitosti.

No Netflixu sve kritičarske akolade ni pozivi na otkup još jedne sezone te serije nisu bili dovoljni. Kao i u mnogim drugim slučajevima, seriji su presudili na temelju suhih podataka o gledanosti, izvodeći pritom klasičan Netflixov manevar s tri sezone. Iako je, naravno, bilo i drugačijih slučajeva te otkazivanja serija nakon samo jedne sezone (kao, primjerice, sa sjajnom animiranom serijom 'Tuca i Bertie', koja je još k tome došla iz pera autorice jedne od Netflixovih perjanica, 'BoJack Horseman'), Netflix dosta često ima foru da nekoj seriji 'da šansu' tri sezone, a onda, ako se pokaže da gledanost nije baš spektakularna, ugasi cijelu stvar. U tome je, recimo, HBO mnogo milostiviji te po mojem mišljenju i mudriji jer će nerijetko pustiti 'male' i slabije gledane serije koje imaju visok kulturni odjek (dobar je primjer serija 'Djevojke' Lene Dunham, koja je imala katastrofalnu gledanost, ali se o njoj mnogo pisalo i govorilo i doista je ostavila pečat na popularnoj kulturi), računajući da zaradom od svojih najvećih hitova može pokriti trošak serija koje mu služe za održavanje određenog estetskog standarda i ugleda. Netflix očigledno slabo mari za to pa je 'One Day at a Time' pala žrtvom suhog gledanja samo u brojke.

Popularnost serije u 'niši' gledatelja koji vole takve serije i vapaji kritičara, međutim, ipak su, izgleda, pridonijeli spašavanju ovoga sitcoma jer je 'One Day at a Time' našao novi dom na manje poznatom američkom kabelskom kanalu POP TV i u svojoj četvrtoj sezoni nastavio s jednakom kvalitetom kao i dosad. Nažalost, kao i mnoge druge serije, 'One Day at a Time' u svojoj je aktualnoj sezoni doživio naprasno skraćivanje zbog epidemije koronavirusa, ali su se i u tome vrlo kreativno i domišljato snašli pa su zadnju epizodu snimili kao animiranu, s glasovima pravih glumaca iz serije.

Ono što je, međutim, zanimljivo jest to da je Netflix, nakon što je dropao 'One Day at a Time' - do čijeg mu kulturnog utjecaja i dosega očito nije bilo stalo - brže-bolje proizveo drugi sitcom fokusiran na latinoameričku manjinu. Riječ je o seriji 'Mr. Iglesias', u kojoj naslovnu ulogu simpatičnog srednjoškolskog nastavnika povijesti glumi poznati latinoamerički komičar Gabriel Iglesias.

Serija je točno onakva kakvom je Netflix i najavljuje - pozitivna, optimistična humoristična serija s nevjerojatno dopadljivim glavnim likom, gospodinom Iglesiasom, koji u istoj srednjoj školi koju je svojedobno i sam pohađao predaje povijest, ali si je uzeo u zadatak da se pozabavi grupicom problematičnih klinaca koji, unatoč tome što potječu iz lošeg kvarta Long Beacha, imaju potencijala za daljnje obrazovanje i napredovanje u životu. U seriji je, baš kao i u 'One Day at a Time', fokus na američkim manjinama, i to ne samo na latinoameričkoj (iako su i glavni lik i njegov najbolji prijatelj i ravnatelj škole i najpametnija učenica u skupini gospodina Iglesiasa Latinoamerikanci), nego i na ostalima pa je riječ o seriji koja ima vjerojatno najraznolikiju glumačku ekipu među aktualnim Netflixovim serijama.

No osim što se 'Mr. Iglesias', za razliku od 'One Day at a Time' ne bavi specifičnostima tih manjina koje prikazuje, nego je njihov status raznolikosti samo nominalan, novi Netflixov sitcomovski i 'manjinski' adut jednostavno je po kvaliteti inferiorniji onome koji su odbacili. 'Mr. Iglesias' je simpatičan i ništa više - njegova je sitcomovska priča formulaična i štancerska, vrlo napadno fokusirana samo na dobre šlagvorte, a priče koje prezentira svojim epizodama nevjerojatno su pitome i nikada, ali baš nikada ni nakratko ne izlijeću u ozbiljnije ili provokativnije teme, što 'One Day at a Time' čini redovito, baveći se i alkoholizmom i depresijom i PTSP-om američkih ratnih veterana i rasizmom i prihvaćanjem kćeri lezbijke u tradicionalnoj, katoličkoj kubanskoj obitelji... pa svejedno uspijeva ostati ono što jest - smiješna humoristična serija.

Od 'Mr. Iglesias' nećete doživjeti ništa slično - u njemu će se provokativnije teme spominjati možda negdje na rubu i bez velikog značenja, kao, primjerice, to da je sam gospodin Iglesias liječeni alkoholičar, no to nimalo ne pridonosi razvoju radnje ili lika, nego je tek izvor šala i doskočica o tipu koji u prošlosti nije bio savršen, ali je zato sada super-duper.

Ne zna se još kako će 'Mr. Iglesias' proći na Netflixu i hoće li izdržati dulje od 'One Day at a Time' - trenutno je, naime, za ovaj streaming servis ekipa serije proizvela dvije sezone, od kojih obje možete pogledati i na domaćoj ispostavi Netflixa. No prema svemu što dosad znamo o ove dvije serije, dalo bi se zaključiti da Netflix radije ide na masovnost negoli na estetski standard, što je vjerojatno dobar poslovni model, ali je pitanje što će učiniti dugoročnijem ugledu ovoga streaming servisa.