Režiser. Pisac. Pjesnik. Esejist i kolumnist. Javni intelektualac i komunist. Katolik i homoseksualac. Pier Paolo Pasolini (1922-1975) bio je mnogo toga, zapravo jedan među malobrojnim renesansnim ljudima dvadesetog stoljeća. Iza sebe je ostavio filmove, romane, zbirke pjesama, knjige eseja, ali i kontroverznu životnu priču, kao i često provokativne stavove, zbog kojih je mnogo puta završio i na sudu. Primjerice, Pasolini je napao studentske revolucionare 1968. godine, zaključujući da su oni buržujska djeca, dok su policajci pravi predstavnici proletarijata.

Iz talijanske Komunističke partije je tada već bio odavno isključen, no najveći je trn u oku bio za tamošnju konzervativnu desnicu, zapravo (post)fašiste, s kojima nikad nije bio u dobrim odnosima.Iz današnje perspektive Pasolini je višestruko relevantan, između ostaloga i zbog toga što je bio među prvima koji su prepoznali i počeli kritizirati opasnosti konzumerizma i života u potrošačkom društvu.

'Bilješke o Pasoliniju' Valtera Milovana su vrijedan doprinos izučavanju tog velikog umjetnika te istovremeno dobar pregled različitih rukavaca njegova djelovanja i osobnosti.U razgovoru za tportal Valter Milovan – koji radi kao viši asistent na Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli – objašnjava kako se uopće zainteresirao za Pasolinija, koja su ključna obilježja njegova filmskog i pjesničkog opusa, kako je Pasolini gledao na vlastitu seksualnost te koliko treba vjerovati službenoj verziji njegove smrti.

S Pasolinijem sam se u više navrata susreo na fakultetu: pročitao sam roman 'Una vita violenta' (preveden na hrvatski kao 'Žestok život') i odgledao niz njegovih filmova ('Evanđelje po Mateju', 'Teorem', 'Kralj Edip') u sklopu kolegija iz filmske umjetnosti. Kasnije sam pogledao još nekoliko filmova, uključujući 'Salò ili 120 dana Sodome', koji je dakako i na mene ostavio snažan dojam. Zaintrigiralo me to što postoji netko dovoljno sposoban da aktivno i uspješno djeluje kroz dva umjetnička medija.

Pasolini je bio pjesnik, prozaik, esejist, režiser i javni intelektualac (između ostaloga). Kako se on kao takav uklapao u kulturni i javni život postratne Italije? Koliko je on za svojega života bio utjecajna figura?

Pasolini je u mnogočemu uspio nametnuti svoja pravila. Neki drugi (čitaj: manje ambiciozni) pisac bi se vjerojatno zadržao na pisanju filmskih scenarija za druge redatelje, a on je, iako se njegov rad na početku činio možda nevještim, odlučio postati redateljem i to mu je uspjelo. Za nekoliko godina osvajao je nagrade na festivalima u Cannesu i Veneciji. Na isti način njegova je kolumna u listu Corriere della Sera objavljivana na prvoj stranici, za što se mnogi nikada neće uspjeti izboriti. Tako da možemo reći da je bio utjecajan, slušan i istaknut te zato i omražen. Iako se nije uklapao, uklopio se, na način na koji se npr. uklopio i Eiffelov toranj u Parizu.

U 'Bilješkama o Pasoliniju' bavite se većinom njegovim umjetničkim radom. U Hrvatskoj je vjerojatno najmanje poznata Pasolinijeva poezija. Koje su njegove tematske opsesije u pjesmama, koliko u njima ima političke angažiranosti, a koliko intime? Što posebno izdvajate u Pasolinijevom pjesničkom opusu?

Pasolinijeva je intima izložena na pladnju u njegovoj poeziji kroz sav njegov pjesnički opus. Sve je tamo: erotske čežnje prema vlastitoj majci, njeno poistovjećenje s kršćanskom Majkom Božjom, njega s 'Kristom-djevojkom koji će svjedočiti svoju skandaloznost na križu', ljubav prema životinjskome u svom narodu, mržnja prema neokapitalistima, borba za 'neku bolju Crkvu' koja se neće dogoditi tako skoro, psihološki impasse koji mu nije dozvoljavao da ljubi druge osim majke, napad na studente šezdesetosmaše - 'tatine sinove'. Objaviti jedan dio tih pjesama bila je ludost, kako su rekli njegovi prijatelji i suvremenici. Ali umjetnost je i strast i ludost, i to je Pasolini dobro znao.

Susanna Pasolini je utjecala na neke važne umjetničke odluke, na neke neizravno, a na neke, tko zna... 'Zbog nje sam pjesnik!', pisao je prijatelju mladi Pasolini. Pasolinijeve prve zbirke pjesama napisane su na furlanskom jeziku koji je bio njezin materinji jezik, od nje je preuzeo mistični pogled na prirodu i vjeru, poigrava se Edipovim kompleksom u filmu 'Kralj Edip', ali i drugdje. Uključio ju je i kao glumicu u neke od svojih filmova, pa tako u 'Evanđelju po Mateju' ona glumi Isusovu majku... No to što je toliko govorio da je voli ne znači i da ju je stvarno toliko volio. Koliko mi se čini, upravo ga je ona unesrećila, oblikujući ga kako je htjela i tražeći u njemu utjehu koju nije našla u braku s krutim talijanskim oficirom.

Najpoznatiji Pasolinijev film je onaj posljednji, 'Salò'. Smatrate li ga reprezentativnim za Pasolinijevu filmografiju? Na koje njegove filmove također treba posebno obratiti pažnju, odnosno obavezno pogledati?

'Salò' je logičan i radikalan nastavak, te završetak, drugih Pasolinijevih filmova u kojima je kritizirao neokapitalizam i 'moć koja izobličuje ljude', uništava ljudskost onih kojima se vlada i izobličuje one koji vladaju. Mislim da je kritičnost nekih drugih njegovih filmova (poput 'Mamma Roma', 'Evanđelja', 'Teorema') ovdje dovedena do krajnjih granica, namjerno provocirajući cenzuru. Možda većina ne zna da je i današnji, ovakav, 'Salò' zapravo cenzuriran. Rekli su mi ljudi, Pasolinijevi prijatelji, koji su 1975. incognito uspjeli vidjeti film, da je nevjerojatno to što je u njemu sve prikazano.

Osim već navedenih, moj bi izbor bili filmovi 'Ptičice i ptičurine' te kratki filmovi 'La sequenza del fiore di carta' i 'La Terra vista dalla Luna', ponajviše zato što prikazuju Italiju, ideje i ljudske fizionomije koje polako nestaju ili više uopće ne postoje. Lako ih je pronaći i na Youtubeu. Većinu ipak zaintrigira 'Evanđelje po Mateju': u njemu je prikazan jedan drugačiji Isus, 'Isus-učitelj', kratke kose. Nekima je već to dovoljno da se skandaliziraju ili čude.

Koliko je Pasolinija kao umjetnika i političku osobu oblikovala njegova homoseksualnost?

Na dnu jedne svoje slike – a bavio se i slikanjem - Pasolini je napisao: 'Svijet me ne želi i to ne zna.' Mislim da ga je osjećaj neprihvaćenosti zbog seksualne orijentacije (Italija šezdesetih i sedamdesetih nije bila naročito prijateljski raspoložena prema homoseksualnosti) mučio čitav život te da ni sam sebe nije nikad do kraja prihvatio. Od svoje je homoseksualnosti učinio pak jednu od svojih identitetskih značajki iako je i ona, zbog odnosa s majkom, bila pomalo atipična. Kako su godine prolazile, Pasolini je sve više napadao svijet na onaj isti način na koji je i sam bio napadnut od njega.

Oko Pasolinijeve smrti postoje brojne kontroverze, a mnogi ljudi uopće ne vjeruju u službenu verziju događaja. Što vi mislite o svemu tome, priklanjate li se priči o muškoj prostitutki koja je ubila Pasolinija ili mislite da ima istine u teoriji o organiziranom ubojstvu Pasolinija u režiji (post)fašista?

Pasolinijevo ubojstvo možemo promatrati kao mafijašku egzekuciju, fašistički napad, sukob iz homoseksualnog miljea ili naručeno umjetničko performans-samoubojstvo. Pino Pelosi (on je ta muška prostitutka) nije mogao ubiti sam – bio je manji i slabiji od njega, a na njemu nema ni ozljeda ni tragova borbe. Pelosi je možda bio dogovoren mamac na koji se Pasolini upecao, platio mu večeru i čekao: ili da konzumiraju odnos; ili - što je važnije - da mu pokaže gdje su skrivene role filma 'Salò' koje su Pasoliniju ukrali nekoliko dana ranije. Uza sve to mislim da postoji i politička pozadina, jer iz njegovog tek mnogo godina kasnije objavljenog romana 'Petrolio' (u prijevodu 'Nafta') nedostaju stranice i stranice. Pasolini u sačuvanim dijelovima progovara o utjecaju političara, a preko njih i CIA-e, na talijansku stvarnost.

Što danas znači Pasolini u Italiji, ali i Hrvatskoj? Je li on predstavnik jedne generacije umjetnika i angažiranih intelektualaca koja nije dobila nasljednike u 21. stoljeću? Odnosno, postoji li danas netko za koga se može reći da je poput Pasolinija?

Nasljednici će doći; ako ne budu sinovi, bit će to unuci. Pasolinijevo djelo, takvo kakvo jest, veliko i iščašeno, prevelik je poticaj čitateljima, piscima i općenito intelektualcima koje će netko morati prigrliti i, na svoj način, nastaviti.