Svi mi koji imamo dovoljno godina i dovoljno sati protraćenih pred TV ekranom sjećamo ga se kao Cartera, mladog studenta medicine koji se pojavio u prvoj sezoni legendarne 'Hitne službe', a do kraja 11. sezone, kada je otišao iz serije (iako se pojavio još u desetak epizoda kao gostujući lik), odrastao u prekaljenog hitnjaka dr. Cartera. Tridesetak godina nakon ER-a Noah Wyle u novoj seriji na platformi Max ne glumi Cartera, ali kao da glumi njegovu tridesetak godina stariju verziju. Ovaj je put riječ o drugom gradu, drugoj i drugačijoj bolnici te definitivno drugim vremenima za televiziju, svijet, Ameriku i njezino zdravstvo, ali glavni junak 'Pittsburške bolnice' i ovaj je put voditelj hitne službe koju mnogi njezini djelatnici nazivaju The Pitt (rupa, jama, jazbina).

15 sati u životu djelatnika Hitne

The Pitt ima zanimljiv koncept, pomalo nalik onome iz serije '24', gdje se u jednoj sezoni prati 24 sata u životu i radu agenta Jacka Bauera, samo što ovdje nije riječ o akcijskom špijunskom trileru, nego o doktorskoj drami, koja je u mnogočemu također akcijska jer tempo rada u pittsburškoj hitnoj je neumoljivo užurban i nikad ne staje. U petnaest epizoda (prve) sezone ove serije pratimo petnaest sati jedne smjene na hitnoj, i to praktički u stvarnom vremenu - prva epizoda prati događaje od 7 do 8 ujutro, druga od 8 do 9, treća od 9 do 10 i tako redom. A u svakom od tih sati kriju se kompletni životi, tragedije, komedije i drame ljudskoga postojanja u njegovu doslovno i preneseno ogoljenom obliku.

Noah Wyle je Dr. Michael "Robby" Rabinavitch, voditelj je hitne službe i susrećemo ga točno pet godina od dana kada je preminuo njegov mentor i nekadašnji šef hitne službe. Svi iskusniji djelatnici u The Pittu znaju da je ta smrt duboko pogodila Robbyja pa jedni druge upozoravaju na obljetnicu. Robby, međutim, gura smjenu kao da je bilo koji drugi dan, iako s vremena na vrijeme vidimo flashbackove na taj kobni dan tijekom najžešće COVID-krize, kada je ta opaka epidemija odnijela život njegova mentora. U međuvremenu se serija fokusira na pacijente i njihovu putanju kroz hitnu službu - od dolaska do smrti, prebacivanja na drugi odjel ili do otpuštanja iz bolnice.

Stvarnost na prvoj crti zdravstvene bojišnice

Osim pacijenata, serija prati i druge djelatnike pittsburške hitne službe, pri čemu je najistaknutija i najzanimljivija grupica studenata medicine, stažista i specijalizanata koji obavljaju svoju 'rundu' na hitnoj, mnogi od njih prolazeći pravo vatreno krštenje. Među zanimlijvijima - i po slučajevima kroz koje prolaze, i po karakteru, ali i po glumačkoj izvedbi - svakako su Gerran Howell kao Dennis Whitaker, student četvrte godine medicine s očiglednim manjkom samopouzdanja (ali ne i vještine), koji tijekom smjene uspije promijeniti valjda deset kompleta hitnjačke radne uniforme (scrubs) i Taylor Dearden kao Dr. Melissa "Mel" King, simpatično štreberski neprilagođena specijalizantica druge godine koja se u privatnom životu brine za sestru s posebnim potrebama, a na hitnu je došla iz vojne bolnice i ima iskustva s liječenjem veterana.

Jedna od najvećih vrlina 'The Pitta' svakako je realističan dojam borbe u prvim redovima zdravstvene bojišnice i, osim užurbanosti i gužve, ponekad pomalo naturalistički prikaz situacija i zahvata koji su pritom praktički uobičajeni (pokušajte nakon gledanja nabrojati kojim je sve tjelesnim tekućinama i tkivima bio zapljusnut mladi Whitaker, ali i ostali). Tu je, dakako, i uvijek prisutan komentar suvremenog trenutka u (američkom) zdravstvu, sa svim manjkavostima, nedostatkom i potplaćenosti osoblja, etičkim dilemama i sve jačim diktatom novca nad brigom za ljudska bića.

No ono što ovu seriju doista izdvaja i podiže na novu razinu u odnosu na ostale doktorske drame koje imamo priliku gledati na televiziji i streaming platformama njezino je majstorsko manevriranje s karakterizacijom i osobnom dramom likova - kako djelatnika, tako i pacijenata hitne službe. U gotovo svim drugim doktorskim serijama, pa čak i u legendarnom ER-u, uobičajeno je praćenje izvanbolničkih, osobnih i međuljudskih drama glavnih likova, što u slučaju onih boljih daje 'meso' i osobnost seriji, a u slučaju onih drugih - beskrajno ljigavljenje i rastezanje uz tužne pop-hitove.

'Pittsburška bolnica' maksimalno izbjegava prebacivanje fokusa na takve momente, nego komadiće privatnih drama, osjećaja i života glavnih likova razbacuje posvuda i usput, pametno i organski, onako kako bismo ih vjerojatno saznali i da doista provedemo 15 sati s djelatnicima i pacijentima hitne službe. Zbog toga svi likovi postaju jednako važni, svi slučajevi jednako zanimljivi, sve tragedije jednako potresne i sve komedije jednako smiješne.

To je, uz nova vremena za (američko) zdravstvo, ono po čemu se vidi da je i ovo doktorska serija za nova vremena, proizvod vrhunske televizije za zahtjevnog gledatelja, koji se više ne zadovoljava uobičajenim, 'šprancerskim' medicinskim TV-dramama.