Dramaturginja koja je postala redateljica prateći isključivo vlastiti kreativni impuls, s pripadajućim pravom na pogrešku od kojeg nije odustala, Olja Lozica iza sebe ima već sasvim pristojnu nisku uspjeha: od asistiranja najvećim imenima domaćeg institucionalnog teatra, preko dugogodišnjeg rada na Akademiji dramske umjetnosti, do priznanja poput nagrade za najbolju predstavu u cjelini na Marulićevim danima ili Nagrade hrvatskoga glumišta za dramatizaciju.

Potonju je zaslužila jednom u nizu suradnji s redateljem Goranom Golovkom, predstavom 'Smij i suze starega Splita', dok je žiri Festivala hrvatske drame i autorskog kazališta zadivio projekt 'Reces i ja' iz Teatra EXIT.

Od svega toga možda je zanimljivija ipak bila nešto konvencionalnija potraga za vlastitim glasom u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića s komadom 'Prasac koji gleda u sunce' i njegovim izvrnutim pogledom na takozvane obiteljske vrijednosti te usredotočenošću na one ljudske.

Olja Lozica tako pliva između kvalitetne inačice komercijalnog autora koji može i ne mora postavljati svoje tekstove i istraživačkog duha koji slijedi kanone nešto suvremenijeg mainstreama, gdje pokret i neverbalno nisu tek pošalica ili ciničan komentar konkurencije. Spoj jest naizgled nevjerojatan, ali mogao bi profunkcionirati, jednom kad se stvari spoje.

Dobivši priliku raditi u Zagrebačkom kazalištu mladih, Olja Lozica odlučila je ne ići utabanim smjerom u vlastitom razvoju, ali je zato upala u odavno postavljene tuđe tračnice.

U skladu s repertoarnim postulatom kuće koja proizvodi 'kazalište koje nas se tiče', ova predstava govori o dugom propadanju kroz prepoznatljive 'sličice iz života', pa je bitno zanimljiviji i rječitiji način na koji to čini. Umjesto realizma lako izmjenjivih situacija, autorica je odabrala pristup koji kombinira začudni pokret i izraženu gestualnost, popraćene intenzivnom glazbenom podlogom, plodom suradnje s mladim teatrologom i glazbenikom Matkom Botićem kao dramaturgom.

'Sada je, zapravo, sve dobro' zato najprije podsjeća na neke prošle dane ZKM-a, kad se u Dvorani Miško Polanec češće moglo vidjeti zanimljiva traženja i pokušaje implementacije drukčijih scenskih gibanja.

Neminovni 'flashback' ipak nije primjer apsolviranoga koliko otpisanoga ili barem – prerano otpisanoga. No jezik kojim se ova predstava služi djelomično je upisan i u ZKM-ovu uspješnicu 'S druge strane', čiji su autori Nataša Rajković i Bobo Jelčić također svojedobno u tadašnjem Janjetu, a današnjem Polancu, ostavili svoj 'Grad u gradu', na koji novi rad Olje Lozice također, tematski i sižejno, prilično podsjeća.

Ponovno je naime riječ o skicama situacija današnjih 'poniženih i uvrijeđenih': umirovljenika na granici smrti, gladi i smrti od gladi te srednjeg sloja ucijenjenog kreditima i stisnutog besparicom koja od ljudi čini bezosjećajne ljušture sklone (ne)svjesnom maltretiranju bližnjeg i jednako jadnog. Likovi Olje Lozice polako nestaju – još nisu zombiji, ali su na najboljem putu da to postanu.

Ansamblu ZKM-a, s obzirom na davno iskustvo 'Događaja u gradu Gogi' Damira Zlatara Freya, taj zadatak nije teško pao. U ovaj ples mrtvaca svatko unosi prepoznatljivu karakteristiku, a opet Zoran Čubrilo, Petar Leventić, Maro Martinović, Filip Nola, Dora Polić Vitez, Urša Raukar, Damir Šaban, Doris Šarić-Kukuljica i Marica Vidušić ne rade na isticanju pojedinca, već na povezanosti u igri, čak i kad ona nije nimalo sretna.

Ujedinjuje ih istodobno funkcionalna, višeznačna i prazna scenografija Jurja Glasinovića i Ivane Škrabalo, pokret Pravdana Devlahovića i namjerno krajnje uniformni kostimi Doris Kristić.

Odustavši od prevage riječi nad ostalim elementima kazališta, 'Sada je, zapravo, sve dobro' mogla je postati koreodrama, ali toliko se daleko ipak nije željelo ili usudilo ići. Iako je konačni zbroj ipak bliži boljoj prošlosti nego izvedbenoj suvremenosti, i u takvoj jednadžbi svi su donekle na dobitku: Olja Lozica preskočila je još jednu preponu u autorskom razvoju, pa se možda ipak vrati originalnim ili barem originalnijim zapletima, a publika je dobila iznenađujuću dozu suptilnosti i utišanosti u vremenu koje konstantno viče.