Treća sezona serije 'Počivali u miru', čije emitiranje počinje u ponedjeljak, 15. siječnja, u 21 h na HTV-u 1, u meni je istodobno izazvala osjećaj ushićenja i očaja. Odmah pritom moram napomenuti da ovaj potonji osjećaj očaja nema nikakve veze sa samom serijom jer ono što sam dosad od nje pogledala (tri epizode) nije u meni izazvalo ništa očajno ni loše. Taj osjećaj očaja povezan je, međutim, s time što se čini da je serija 'Počivali u miru' jedino što je ostalo od nade da bi se na HTV mogla ušuljati kvalitetna igrana produkcija kakva je već barem dva desetljeća standard u svijetu. 

I kada se pojavila, ova je serija bila bljesak u tmini - pokazala je da i u Republici Hrvatskoj postoje ljudi koji su svjesni sve viših standarda TV serija, njihovih mogućnosti te da na kraju postoje i ljudi koji imaju dovoljno talenta i sposobnosti da bi te standarde pratili. Dapače, u slučaju serije 'Počivali u miru' mogli bismo reći da je i stvorila svoje standarde jer je osebujnom mješavinom krimi-priča i za ovo podneblje karakterističnih okolnosti stvorila nešto što bi se moglo nazvati hrvatskim noireom. 'Počivali u miru' nikada nije nalikovala nečemu drugom, nikada se nije pozivala ni na Skandinavce i njihove krimiće ni na 'Wire' ni na boktepitaj što. Imala je doista svoj stil, temu, specifično vezanu uz ovo područje, a opet - univerzalnu.

No u vrijeme kada se PUM pojavila na domaćoj medijskoj sceni, kao da su se osjetili neki pomaci koji su govorili da će to možda biti početak kvalitetnije igrane TV produkcije u Hrvatskoj. Snimljeno je još nekoliko dobrih ili barem prihvatljivih serija koje su se razlikovale od standardnog domaćeg potrošnog smeća, dobili smo i 'Crno-bijeli svijet' i 'Novine' i... onda je nekako sve stalo. Treća sezona serije 'Počivali u miru' sada se, u novim okolnostima, gdje se ne priča o snimanju gotovo ničega drugog osim priče o Gotovini, čini kao tek blistavi zaostatak iz jednog vremena kada se činilo da je nešto bolje moguće, a koje je naprasno prekinuto klimom u kojoj sadržaj onoga što se snima određuju udruge i osobe koje nemaju veze ni s televizijom ni - u nekim slučajevima - sa zdravom pameću.

No da ne bih potrošila cijeli članak na kukumekanje o tome kako osim ovog čeda Ring produkcije na televiziji nema naznaka okretanja prema zlatnim standardima kvalitetne televizije - evo čemu se možete radovati u novoj sezoni ove serije.

'Počivali u miru' u trećoj je sezoni zadržala svoju jezgru, ali je i dobro debelo pretumbala. Naša glavna junakinja, novinarka Lucija Car (Judita Franković) sada je na početku podosta katatonična, introspektivna i sakrivena u arhivu, gdje šuteći i prekapajući po starim člancima i snimkama rješava svoje traume iz prošlih sezona i šire. Dobila je Lucija i stanovitu hamletovsku dimenziju jer joj se u tim previranjima nerijetko ukazuju i pokojni otac i prvi krimi-mentor iz prve sezone, Martin Strogar (Miodrag Krivokapić), a i s bratom se stambeno odvojila od majke, koja pak zbog toga ima svoja specifična previranja.

Prisutan je tu, dakako, i naš stari znanac i mračni negativac iz prve dvije sezone, okrutni ubojica i udbaš Mate Šušnjara (gotovo neprepoznatljivi Dragan Despot), koji pak u ovoj sezoni, sa svojim prijateljem, bivšim novinarom i suradnikom tajnih službi Kostom Mandićem (Dankom Ljuštinom), odlučuje Luciji pomoći u odgonetavanju slučaja smrti brojnih pripadnika zlatne mladeži. Taj zaokret - u kojem Šušnjara od zakletog neprijatelja postaje neka vrsta Lucijina mentora - zasad je (tj. u tri epizode koje sam pogledala) najzanimljiviji element serije. Dva stara negativca koja su svoju okrutnost i informacije spremno iznajmljivala tajnim službama bivšeg i sadašnjeg režima u ovoj nam se sezoni približavaju više nego prije, ali im, naravno, u potpunosti ne vjerujemo i nije sasvim sigurno hoće li i do kraja sezone ostati pomagači ili se kroz njihov angažman sprema kakav final countdown. 

Kada kažem da je taj Lucijin odnos s nekadašnjim nemesisom najzanimljiviji dio serije u njezinu samom početku, to ne znači da je to i jedini zanimljiv dio. Vjerna tome da u svakoj svojoj fabuli ostaje svjesna društva u kojem se odvija, 'Počivali u miru' i ovdje na pametan način - koji put krupnijim zahvatima, a koji put samo usputnim detaljima pokazuje i aktualno rastakanje hrvatskog društva i njegovih do jučer važnih aktera. Hrabri se novinari, primjerice, u ovoj sezoni povlače na pozadinske pozicije, vode kafiće umjesto istraga, a Lucijina kolegica iz arhive poput kakvog blaziranog grčkog kora svako malo ulijeće s tumačenjem događaja i rezigniranih stavova kakve prema svemu što se oko njih događa gaji većina javnosti.

Dakako, kao i u sezonama prije ove, i ovdje se štošta toga događa, upoznajemo se s brojnim novim likovima i, kao i u svim sezonama ove serije dosad, susrećemo se s glumačkim izvedbama koje su koplje iznad većine glumačkih izvedbi u drugim domaćim serijama - čak i kada je riječ o glumcima koje gledamo posvuda. Dragan Despot sa svojim portretiranjem Šušnjare nije jedini takav primjer - sjetimo se samo Nade Gaćešić Livaković u prvoj sezoni, gdje je dobila priliku kroz lik čuvarice u zatvoru odigrati prokrvljenu, kompleksnu i emotivnu ulogu kakvu nije glumila u cijeloj karijeri, a ovdje, u ovoj sezoni, to ćemo još doživjeti od nekolicine veterana, ali i mladih glumaca, s kojima su redatelj i ostatak ekipe ove serije očito znali raditi bolje nego bilo tko drugi u domaćoj televizijskog produkciji.

Da, priznajem, fan sam serije 'Počivali u miru' i zbog toga sam možda malo lakša na panegiricima. No zbog svoje naklonosti ovoj seriji isto sam tako i češće u strahu da će 'sad sto posto nešto zasrat', što se i previše puta događalo u serijama koje bih isprva zavoljela. 'Počivali u miru' zasad, u prve tri epizode koje sam pogledala, nisu ništa uprskali. Nema zato nikakvog razloga da u ponedjeljak ne uključite televizor u vrijeme njihova emitiranja. Mogla bi vas, osim toga, razveseliti i neka stara, poznata lica koja već neko vrijeme niste vidjeli na televiziji.