Kada je počelo emitiranje prve sezone serije 'Počivali u miru', oduševljeno sam, na temelju prvih nekoliko epizoda, zaključila kako je riječ o vrhu domaće

igrane TV produkcije i nisam tu ocjenu ni trenutka zažalila. Istina, serija nije do samoga kraja sezone uspjela zadržati razinu briljantnih uzleta prvih nekoliko epizoda, ali je do samoga kraja bila izvrsna, tu i tamo tek malo ukaljana šarmantnim izancima male zagrebačke škole glume koja se ponekad čak diči akademskim vjerodajnicama. Problem s prvom sezonom bio je, međutim, taj što ju je HRT, na kojem se prikazivala, prilično slabo reklamirao i najavljivao pa je taj biser domaćeg programa ostao razmjerno loše zapažen.

U međuvremenu shvativši da na raspolaganju ima medij na kojemu se može reklamirati bez prevelikog troška, HRT je drugu sezonu ove serije dočekao mnogo spremnije. Možda ne onako histerično kao u slučaju 'Crno-bijelog svijeta' (što je seriji, zbog pretjerivanja, zapravo učinilo medvjeđu uslugu), Prisavljani su ovaj put ipak mamili gledateljstvo foršpanima pa je 'Počivali u miru II' sletio na plodno tlo. O seriji se od početka emitiranja u ponedjeljak naveliko raspravlja na društvenim mrežama i uživo, a s obzirom na to da se ne veže ni za kakvu faktografiju prošlih vremena, ovaj smo put pošteđeni komentara u stilu: na dan kad je umro Tito nije bilo ovako lijepo vrijeme, nego se uglavnom govori o kvaliteti same serije i komentari su uglavnom pozitivni.

Na temelju osam epizoda koje je produkcijska kuća Ring poslala novinarima (jedan od najvelikodušnijih screenera s kojim sam se osobno susrela), pozitivni komentari vrlo su dobro utemeljeni. Nastavljajući se na prvu sezonu s glavnom junakinjom, novinarkom Lucijom Car (Judita Franković) i osnovnom temom istraživanja okolnosti smrti skupine ljudi definirane životom i nevoljama na određenom ograničenom prostoru, ovaj se put više ne bavimo zatvorskim grobljem, nego mračnim zbivanjima u jednom industrijskom istarskom gradiću. Poslana na teren da napravi reportažu o mističnom histarskom žrtvenom kultu i njegovoj predvodnici, slučajno otkriva da je (izmišljenim) gradićem smrt posijala nekadašnja tvornica azbestnih vlakana, što ekološki, a što tipično tranzicijski nemoralnim krivinama.

Prva sezona ove serije bila je uglavnom postavljena kao takozvani procedural, što u internacionalnom televizijskom rječniku označava serije koje u svakoj epizodi rješavaju po jedan zaplet - kriminalistički slučaj, zdravstvenu krizu, sudski spor i slično. Lucija je tako u prvoj sezoni, iako su poveznice između epizoda itekako postojale (čak se i djelomično prenose u drugu sezonu), otkrivala svaki put zasebnu priču o jednom pokopanom zatvoreniku ili zatvorenici. Druga sezona priči je pristupila drugačije - iako i u njoj ima desetak onih koji počivaju u nemiru, njihove se smrti istražuju u sklopu jedne, šire priče o istarskom gradiću i njegovim specifičnostima, ali i o tamnoj strani tranzicijske politike te gospodarstva

Snimljena u najboljoj maniri skandinavskog noira, uglancana do za domaće prilike neviđenih razmjera, s jakom glumačkom ekipom kojoj se, doduše, zamjera loše oponašanje istarskog dijalekta, serija se i ovaj put - nešto eksplicitnije nego u prvoj sezoni - osim novinarskim i policijskim istragama bavi i brutalno neugodnim pogledom na stvari koje se u našoj zemlji događaju već dvadesetak godina. Za ovu je priliku čak i prerađena izvrsna špica Simona Bogojevića Naratha, koja sada ne prikazuje samo animaciju mrtvih koji ustaju iz grobova, nego i obrađene prizore iz političkog života ove nesretne zemlje.

Ako se seriji i ima što zamjeriti, onda su to i opet povremeni (ali rjeđi nego drugdje) ispadi amaterske glume, nešto sitnog 'ključarenja', odnosno pokušaja asociranja fiktivnih likova sa stvarnima (uvijek prilično prvoloptaška i naporna fora koja bespotrebno skreće pozornost s radnje) i možda malo previše zbunjole u prvim epizodama, kada ni glavnoj junakinji ni gledateljima nije jasno ni kako se tko zove, a kamoli što smjera i koga je već zgazio. No s obzirom na pametno rasplitanje u kasnijim epizodama, zadnje je više-manje oprostivo.

Sudeći po odzivu publike, odjeku u javnosti i objektivnoj kvaliteti ove serije, HRT se sada zbilja uvalio u nevolju. Suprotno dugogodišnjim uvjeravanjima lijenih i škrtih producenata, domaći gledatelji jesu zainteresirani za 'zahtjevnije' domaće sadržaje i vape za domaćim serijama zbog kojih im neće biti neugodno. Već druga porcija serije koja se prikazuje svaki radni dan jako je lijepo sjela tom potcijenjenom puku i sada bi od svojeg javnoga servisa mogli tražiti još. A jesu li još i nabavili? I je li barem na tragu kvalitete PUM-a? Jer govorimo o seriji koja nije samo 'dobra s obzirom na to kakve znaju biti domaće serije'. Govorimo o seriji kakve se ni Danci ne bi postidjeli. Samo što bi je Danci, sa svojom dugogodišnjom borgenovskom demokracijom, malo teže ukapirali.