Nekoliko je super scena na početku dokumentarca 'Ukradeno proljeće' Borisa Orešića, a riječ je o snimkama sigurnosnih kamera uperenih na dvorišta ili prostor ispred zgrada u centru Zagreba. Nešto prije 6 sati i 24 minute u jednom zagrebačkom dvorištu odjednom počnu uspaničeno bježati mačke. Zatim se pred jednom drugom zgradom parkirani automobili počnu ljuljati kao na valovima uzburkanog mora. Potom se s jedne od zgrada na koju je učvršćena sigurnosna kamera počne trusiti fasada. Na kraju na ulicu pred jednom zgradom tresne golemi dio zgrade. Svaka čast. Orešić očito zna kako zainteresirati gledatelje, a i kako prizvati knedlu u grlu svakome tko je tog jutra prije šest mjeseci bio u Zagrebu.

S druge strane, dokumentarac Ivice Dleska, 'Dani kada se tresao Zagreb', emitiran sinoć na Prvom programu, počinje s nekoliko starih crteža Zagreba prije 140 godina i nekoliko ispisanih informacija o zadnjem velikom potresu koji je razrušio Zagreb, a zatim slijedi super predug prikaz proljeća u Zagrebu. Sunce obasjava metropolu, ptičice cvrkuću i tako neko vrijeme, gotovo pa dovoljno da zaspeš pred televizorom. Kada se konačno sjeti da bi mogao početi s prikazom svoje glavne teme, pola gledatelja već s daljinskim u ruci na nekom drugom kanalu traži 'Zalagaonicu' ili crtić. Drugi dio to čini nakon što shvati da se u dokumentarcu samo nižu isječci iz materijala koji su novinari i snimatelji HRT-a na dan potresa snimili na terenu i da smo većinu tih snimki vidjeli već sto puta.

Dinamika prizora i svježina materijala nisu jedine razlike između ova dva dokumentarca. Ni jedan ni drugi nisu neka dokumentaristička remek-djela i lako je moguće da će vam se, gledate li ih jedan za drugim, malo pomiješati, ali razlike ipak postoje - i u kvaliteti i u sadržaju. Dok 'Dani kada se tresao Zagreb' svoju priču priča jednostavno nižući isječke iz HTV-ovih snimljenih materijala (neke smo već vidjeli, neke nismo, ali izgledaju kao da jesmo) i tonskih zapisa iz emisija Hrvatskog radija te usput baš previše ne objašnjava (čak se u jednom dijelu ne trudi ni potpisati sugovornike koji nešto govore kameri), 'Ukradeno proljeće' malo je proširilo opseg svoje priče pa govori o tome kako nam proljeće nije ukrao samo potres, nego i epidemija koronavirusa, a i od pukog se nizanja događaja povezanih s potresom malo više pozabavio komentarima raznih (su)dionika cijele priče. Tako onda ovdje imamo i Alemku Markotić, koja govori (ne baš previše i ne baš osobito detaljno) o tome kako je potres utjecao na rad Klinike za infektivne bolesti, djelatnike nekih zagrebačkih institucija čije su zgrade stradale u potresu koji nam osobno pokazuju štetu, imamo seizmologe, infektologe, epidemiologe i povjesničare umjetnosti koji govore o gorkoj nevolji koja nas je zadesila i kako bi je se moglo/trebalo nadvladati, a na kraju imamo i jednu klapu, čiji odbari za sudjelovanje u dokumentarcu nije baš sasvim jasan, osim što jedan od njihovih članova govori o tome da smo mi, Hrvati svjetsko čudo, da smo u svemu totalno najbolji i da ćemo zahvaljujući tome prevladati sve - i potres i koronu i sve živo. To se, naime, uklapa u generalnu poruku 'Ukradenog proljeća', koji negdje u drugoj polovici prerasta u neku vrst motivacijskog govora koji bi trebao ohrabriti ljude da će sve na kraju ipak biti u redu.

I sad, iako to možda nije najuvjerljivija poruka i iako takav pep talk na trenutke može djelovati propagandno i pomalo smiješno, barem je nešto. Iz HTV-ova dokumentarca, pak, gotovo da ne dobivamo ništa, samo zajedno slijepljene snimke ovih i onih događaja, građevinskih akcija po gradu, ljudi preseljenih u Cvjetno naselje i ranjenih krovova snimljenih dronom. Znakovito je da sam u filmu najviše od svega zapazila i zapamtila glazbu (koja je odlična, pa sam zbog toga na kraju i obratila pažnju na to tko je autor - Matej Meštrović), što u većini dokumentarnih filmova - osim ako su o glazbi - uopće ne primjećujem. Naravno, kao rođenoj Zagrepčanki, neki su mi prizori izrazito pobudili osjećaj tuge i privrženosti rodnome gradu koji je tako brutalno ranjen, ali sumnjam da je nekome tko nije iz Zagreba i tko uz svaki snimljeni prizor nema pomisao: 'Gle, moja ulica!' ili 'Tu sam išao u školu' puko nizanje arhivskog materijala bilo što značilo ili ispričalo bilo kakvu pamtljiviju priču.

Sve u svemu, dva dokumentarca kojima je obilježena polugodišnjica potresa u Zagrebu stvarno nisu ništa posebno ni upečatljivo, ali u jednome možemo vidjeti nešto što dosad još nismo vidjeli i saznati nešto što dosad još nismo saznali te ako ništa drugo, poslušati što nam poručuje autor svojim ne baš jako uvjerljivim optimizmom. Drugi ne moramo ni gledati. Bolje ga je samo ostaviti da svira kao pozadinska glazba i otići guliti krumpire. Jer glazba je u njemu jedino što je zanimljivo.