Najzanimljiviji trenutak ovogodišnje dodjele Porina dogodio se u trenutku kada su razni izvođači na pozornici izvodili pjesme Zrinka Tutića zato što je dobio Porin za životno djelo. Nekoliko ih je upravo pjevalo 'Moju domovinu' kad je kamera - očito ne bez pošalice na umu onoga tko je njome upravljao - odjednom prikazala Tihomira Dujmovića kako si za stolom u brk mrmlja tekst te legendarne pop-domoljubnice te s odobravanjem kima glavom. Rekla bih: 'Takve stvari ne možeš ni izmisliti', ali to zapravo ne bi bila istina. Ništa vezano uz dodjelu Porina nije takvo da to ne bi mogao izmisliti i prosječni srednjoškolac s trojkom iz glazbenog. 

Dvije se stvari Porinovcima moraju priznati. Prvo, osmišljavanje priredbi na kojima se dodjeljuju bilo kakve nagrade uopće nije lako jer su takve priredbe već same po sebi dosadne. Riječ je zapravo samo o dvorani prepunoj ljudi pred kojom se, pod nekakvom fensi-šmensi rasvjetom i uz začudnu scenografiju redaju ljudi koji izvikuju imena dobitnika nagrada, zatim ti dobitnici nagrada zahvaljuju mami, Bogu, ljubljenom zamorcu i jedni drugima, a u međuvremenu razni muzikanti (najčešće isti oni čija se imena izvikuju pred kuvertama) pjevaju pjesme koje ionako svaki dan čuješ na radiju. Pod uvjetom da netko ne poludi i ne izvede diverziju tipa golišavog protrčavanja kroz publiku - nema šanse da se tu dogodi išta vrijedno pozornosti. A i u tom bi slučaju sva graja i urnebes trajali cca trinaest sekundi. Dakle, ako organiziraš Porin, nadrapao si u svakom slučaju. Teško da će se televizijski prijenos ikada ikome svidjeti.

Drugo što se Porinovcima mora priznati jest da su ove godine napokon odustali od debilnih pokušaja duhovitosti. Jedino što je od ovakve, klasično dosadne i predvidljive priredbe dosad na Porinima bilo gore - bile su one nesretne godine kada su se trudili biti smiješni, vrckavi, hip & happening. Stajalo im je k'o piletu sise, a svi bi gledatelji pred ekranima redovito umirali od srama u njihovo ime. Ove su se godine (valjda zato) suzdržali. Nije da i dalje nije bilo razloga da si pred televizorom u očajničkom hrkljušu zabiješ daljinski u arkadu - primjerice, u trenutku kada je voditelj Jeleni Rozgi zahvalio zato što je 'sve ove godine ostala i moderna i ŽENA' (???) - ali barem nas nisu mučki napadali skečevima i dosjetkama iz žanrovske rubrike 'za ovo bi te u normalnom svijetu gađali paradajzima'.

Sve ostalo bilo je klasična pokora dvoipolsatnog blejanja u godišnju konferenciju hrvatske estrade, s nešto malo đuskanja i pjevušenja, light-showa i očajničkih pokušaja režisera da u publici pronađe nekoga tko se dobro zabavlja. Da nije bilo Dujmovića i njegova mojadomovisanja, jedina bi zabava bila praćenje koraka voditelja po vijugavoj stazi od pozornice i klađenje na to tko će se prvi izgubiti. Eh, da, i činjenica da se ama baš nitko nije usudio do kraja izgovoriti naslov albuma grupe Let 3 - 'Angela Merkel sere'.

O glazbenoj strani priče te dobitnicima ne bih predugo razglabala jer nisam glazbena kritičarka ni stručnjakinja za domaću glazbenu scenu, ali čak je i meni neukoj jasno da je na toj manifestaciji odavno trebalo prestati očekivati bilo kakvu svijest o nečemu novijem, mlađem i drugačijem što se svira i pjeva u Hrvatskoj. Na Porinu se već godinama (ako ne i desetljećima) među dobitnicima vrte jedna te ista imena, tek tu i tamo s pokojim proplamsajem iz mlađeg tabora, a i to samo u dva slučaja - ako taj 'mlađi tabor' stvara glazbu koja je navlas ista onoj kakvu forsaju festivalske konstante ili ako je već izdao toliko albuma i pjesama da ih nisu primijetile jedino amebe na Marsu. Čak ni to nije garancija. 

Možda bi Porin bio nešto zanimljiviji kada bi se barem u onim glazbenim dijelovima između dodjela nagrada na pozornicu doveli i neki novi izvođači, a ne samo oni koji su nominirani. No možda i ne bi. Kao što rekoh, dodjele nagrada u pravilu su dosadne i doista mi je teško zamisliti scenarij po kojem bi odjedanput eksplodirale zanimljivošću i privlačnošću za gledatelje. Zbog toga i zbog svega gore opisanog prijenos dodjele Porina treba tretirati kao ono što zapravo jest - ispunjavanje programske obaveze. To je jedna od onih stvari kojima se nominalno promiče domaća kultura, umjetnost i odaje dojam bogatstva javnoga života. Jest da postoje zanimljiviji, inovativniji i bolji načini da se to učini, jest da postoje i bolji sadržaji koje bi se tako moglo promicati, ali ovo je očito jedino što Porinovci znaju. Javna televizija u tome mora sudjelovati. Mi ne moramo.