Ovogodišnju nagradu Porin za životno djelo dobio je Radovan Vlatković (1962.) - hornist svjetskog ugleda, cijenjen ponajprije zbog jedinstvenog umijeća da svoje snažno, nepredvidivo glazbalo pretvori u izvor profinjenih i neočekivano raznovrsnih zvukova. Tijekom 30-ogodišnje karijere Radovan Vlatković kao interpret i pedagog ustrajno mijenja status roga na svjetskoj glazbenoj sceni.
Rog je studirao u rodnom Zagrebu (prof. Prerad Detiček) i Detmoldu (prof. Michael Höltzel).
Dobitnik je mnogobrojnih nagrada, a velik međunarodni ugled donijele su mu dvije nagrade: Premio Ancona u Italiji 1979. i ARD u Münchenu 1983. Bio je solo hornist Simfonijskog orkestra Berlinskog radija (1982.-1990.), od 1992. predavao je rog na Visokoj glazbenoj školi u Stuttgartu, od 1998. predaje na salzburškom Mozarteumu, od 2000. na Visokoj glazbenoj školi Kraljica Sofija u Madridu, a od 2011. je gost predavač na Kraljevskoj akademiji za glazbu u Londonu. Nastupa diljem svijeta s najuglednijim svjetskim orkestrima i dirigentima, te na mnogobrojnim festivalima kao komorni glazbenik.
Za diskografske kuće EMI, DECCA, Philips, Deutsche Grammophon, Teldec, Dabringhaus & Grimm i Denon snimio je niz kompaktnih ploča, među kojima vrijedi izdvojiti: Mozartove i Straussove koncerte za rog s Engleskim komornim orkestrom pod ravnanjem Jeffreya Tatea, djela Camillea Saint-Saënsa s Ensemble Orchestral de Paris pod vodstvom Jean-Jacquesa Kantorowa, Brittenovu Serenadu za tenor, rog i gudače uz Neila Jenkinsa i ansambl Oriol iz Berlina, koncerte za dva roga Leopolda Mozarta i Johanna Friedricha Fascha uz Hermanna Baumanna i orkestar Academy of Saint Martin in-the-Fields. Uz djela svjetske hornističke literature, Vlatković često izvodi djela suvremenih autora.
Riječ je o praizvedbama skladbi Elliota Cartera, Sofie Gubaiduline, Heinza Holligera, a 2009. u Bremenu je praizveo njemu posvećen Koncert za rog i orkestar Krzysztofa Pendereckog pod skladateljevim dirigentskim vodstvom. Važan dio njegova repertoara čine skladbe hrvatskih autora: Krešimira Baranovića, Stjepana Šuleka, Natka Devčića, Brune Bjelinskog, Igora Kuljerića, Frane Paraća, Tomislava Uhlika, Davora Bobića. S ponosom ističe da u mnogim europskim zemljama bogatoga kulturnog naslijeđa često ima manje skladbi za rog nego u Hrvatskoj.
Nagrada Porin za životno djelo ovaj put ne dolazi na kraju, nego na vrhuncu karijere, kao logičan slijed poslije nagrada Milka Trnina, Vladimir Nazor, Ivo Vuljević i Orlando, kao priznanje jedinstvenoj karijeri hrvatskog umjetnika, ali i kao poticaj za nove projekte.
