Cijenjena francuska filmska i kazališna glumica, 64-godišnja Isabelle Huppert ove je godine autorica međunarodne poruke za 55. Svjetski dan kazališta. Riječ je o projektu koji je pokrenuo ITI - Internacionalni teatarski institut, međunarodna UNESCO-ova udruga osnovana s ciljem povezivanja kazališnih ljudi te lakšeg protoka informacija.

Huppert se u svojoj poruci osvrnula na povijest tog umjetničkog projekta, ali i objasnila što njoj danas znači kazalište te koliku važnost ima u društvu u kojem danas živimo. Upravo zahvaljujući kazalištu i ulogama koje je odigrala ona danas kao žena i glumica pripada cijelom svijetu.

'Svjetski dan kazališta postoji sad već 55 godina. U 55 godina ja sam osma žena pozvana da prenese poruku; na kraju krajeva i ne znam je li riječ 'poruka' prikladna. Kad moji prethodnici (muški rod se nameće!) govore o kazalištu, oni govore o mašti, slobodi, porijeklu, prizivaju u sjećanje multikulturalnost, ljepotu, pitanja bez odgovora... Godine 2013., prije, dakle, samo četiri godine, Dario Fo kaže: 'Jedino rješenje za krizu je nadati se da će se protiv nas i protiv mladih koji žele naučiti umijeće kazališta organizirati velika hajka: nova dijaspora glumaca koja će svakako iz nametnutih okolnosti izvući nezamislive prednosti za novo kazalište.' Nezamislive prednosti, lijepa formulacija, dostojna nekog političkog programa, zar ne. Budući da se nalazim u Parizu neposredno pred predsjedničke izbore, predlažem onima koji su skloni preuzeti vlast da vode računa o nezamislivim prednostima koje nosi kazalište. Samo bez hajke!' poručila je glumica ove godine nagrađena mnogim nagradama i priznanjima za svoju u ulogu u filmu 'Elle' Paula Verhoevena.

'Bilo mi je drago čuti da je autor prve poruke u povodu Svjetskog dana kazališta 1962. bio Jean Cocteau, baš prikladno, budući da je on, zar ne, poduzeo 'put oko svijeta u 80 dana'. Ja sam na drugačiji način obišla svijet, kroz 80 predstava ili 80 filmova. Navodim i filmove jer meni nema razlike između glume u kazalištu i glume na filmu, i svaki put kad to kažem izazovem čuđenje, ali tako je, istina je. Nikakve razlike.

Dok ovo govorim, ja nisam ja, nisam glumica, ja sam samo jedna toliko mnogo osoba zaslužnih za to da kazalište i dalje postoji. To je na neki način i naša zadaća. I naša potreba, da tako kažem: nismo mi zaslužni za to što kazalište postoji, puno prije zahvaljujući njemu postojimo mi. Kazalište je vrlo snažno, ono se opire, nadživi sve, ratove, cenzure, nedostatak novca. Dovoljno je reći 'kulisa je gola scena u neodređenom razdoblju' i uvesti glumca. Ili glumicu. Što će on napraviti? Što će ona reći? Hoće li razgovarati? Publika čeka, doznat će, publika bez koje nema kazališta, nemojmo to zaboraviti. I jedna osoba u gledalištu čini publiku. Neka je ipak što manje praznih stolica! Osim kod Ionesca...

Kazalište mi predstavlja onog Drugog, ono je dijalog, odsutnost mržnje. Prijateljstvo među narodima, nisam sigurna što ono podrazumijeva, ali vjerujem u zajednicu, u prijateljstvo publike i glumaca, u jedinstvo svih onih koje kazalište spaja, onih koji ga pišu, koji ga prevode, onih koji ga rasvjetljavaju, oblače, dekoriraju, onih koji ga izvode, koji ga čine, koji u njega odlaze. Kazalište nas štiti, pruža nam zaklon. Mislim i da nas voli... onoliko koliko mi volimo njega... Sjećam se jednog redatelja stare škole koji bi svaku večer prije podizanja zastora, iza kulisa odrješitim tonom rekao: Mjesta za kazalište! Time ću završiti. Hvala', poručila je Huppert.