Kazališta diljem svijeta večeras će, kao što to i inače čine, samo mi nismo spremni vidjeti, otvoriti svoja vrata. Kao što nerijetko nismo spremni vidjeti druge, a još više nismo spremni vidjeti sebe. Sagledati sebe same u kontekstu prostora i vremena, u kontekstu onog drugog. Zato kazalište i postoji: ne bismo li se neprestano 'sagledavali'.

Izvedbe su uglavnom besplatne za publiku, a kod nas se čitaju poruke – ona međunarodna, čiji je autor norveški pisac, dramatičar i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2023. Jone Fosse, te domaća, hrvatska, koju potpisuje redatelj Branko Ivanda.

'Potpuno smo slični i krajnje različiti u isti čas'

Fosse u Međunarodnoj poruci za Svjetski dan kazališta, koju je s engleskog prevela Ivana Ostojčić, navodi da je 'umjetnost mir'.

'Svaka je osoba jedinstvena, a opet i nalik svakoj drugoj osobi. Naš pojavni, vanjski izgled razlikuje se od drugih, naravno, sve je to lijepo, no ipak postoji nešto u svakome od nas što pripada samo toj osobi - kakva je samo ona. Mogli bismo to nazvati njezinim duhom, ili njezinom dušom. Ili možemo odlučiti da to uopće ne etiketiramo riječima, da jednostavno pustimo. No unatoč tome što smo različiti jedni od drugih, ipak smo i slični. Ljudi iz svih krajeva svijeta u osnovi su slični, bez obzira kojim jezikom govore, koje su boje kože, koje su boje kose', piše Fosse.

To je, dodaje dramatičar svjetskog glasa, i svojevrstan paradoks.

'Potpuno smo slični i krajnje različiti u isti čas. Možda je osoba svojstveno paradoksalna u premošćivanju tijela i duše - obuhvaćamo i najsvjetovniju, opipljivu egzistenciju i nešto što nadilazi te materijalne, ovozemaljske granice.'

Fosse: 'Umjetnost sadrži tajnu, nešto što nas fascinira i gura preko granica'

Umjetnost, dobra umjetnost, nastavlja Fosse, na svoj prekrasan način uspijeva spojiti ono krajnje jedinstveno i univerzalno.

'Omogućuje nam da ono što je različito - mogli bismo reći, što nam je strano - doživimo kao univerzalno. Čineći to, umjetnost probija granice jezika, zemljopisnih predjela, zemalja. Okuplja ne samo svačije pojedinačne osobine, nego i, u drugom smislu, pojedinačne osobine svake skupine ljudi, primjerice svake nacije. Umjetnost to čini ne tako što će izravnati razlike i svakoga učiniti istim, već upravo suprotno, pokazujući nam što je drugačije od nas, što je nepoznato ili strano. Sva dobra umjetnost sadrži upravo to: nešto strano, nešto što ne možemo posve shvatiti, a ipak shvaćamo, na neki način. Sadrži tajnu, da tako kažemo. Nešto što nas fascinira i stoga gura preko granica te ujedno stvara transcendenciju koju svaka umjetnost mora sadržavati i ujedno nas prema njoj voditi', piše Fosse i otkriva da 'ne poznaje bolji način da se pomire suprotnosti'.

'Upravo to je obrnut pristup od nasilnih sukoba, koje i prečesto viđamo u svijetu, koji uživaju u destruktivnom iskušenju da unište bilo što strano, bilo što jedinstveno i različito, često uz pomoć najneljudskijih izuma koje nam je tehnologija omogućila. U svijetu postoji terorizam. Postoje ratovi. Jer ljudi imaju i životinjsku stranu, gonjeni instinktom da dožive drugog, stranog, kao prijetnju vlastitom postojanju, umjesto kao čudesnu tajnu', ističe Fosse.

'Kazalište prebiva u mjestima prelaženja i nadilaženja granica'

Darko Lukić kaže da 'kazalište u okruženju ratova, i vojnih i kulturnih, te pred izazovima umjetne inteligencije može ono što je uvijek moglo, ili nije moglo'.

'Biti kazalište, između ostalog ono mjesto 'tajne', kako u ovogodišnjoj poruci kaže Fosse, odnosno mjesto na kojem se prekoračuju granice. To s granicama je posebno važno - kazalište, ako je iskreno, ako je bitno, ne poznaje i ne priznaje granice, ono prebiva u mjestima njihova prelaženja i nadilaženja', rekao je Lukić za tportal.

Ove godine, uz Svjetski dan kazališta, dodaje, mislimo iznova i o uznemirujućim ratnim sukobima, razaranjima i ljudskim patnjama.

'Ali uvijek je u povijesti oko kazališta bilo ratova, rušili su mu zgrade i ubijali umjetnike, a kazalište je opstajalo, i o tim je ratovima ili govorilo ili šutjelo. Osim tenkova i granata, oko kazališta postoje danas i siloviti kulturni ratovi. Oni bi mu propisivali i određivali granice, a kazalište je upravo u prostoru izvan granica. Ali ni to nije ništa novo. Ideološka cenzura prati kazalište kroz cijelu njegovu povijest. Kazalište danas, kao i uvijek, želi li biti bitno, želi li biti, pred izazovima i užasima u okruženju može govoriti svojim najrazumljivijim jezikom, jezikom empatije', dodaje Lukić.

Lukić: 'Tajna koju još uvijek nisu razorile nikakve vojske i ukinule nove tehnologije'

Kad Hamlet pita što je glumcu Hekuba da tako plače za njom, podsjeća Lukić, Shakespeare opisuje samu bit tog kazališnog čuda - sućut.

'Između izvođača, publike i izvedbe, ono poništavanje granica koje Fosse opisuje kao tajnu zapravo je uspostavljanje bezuvjetna sudjelovanja u kojem se za izmišljenim likom posve iskreno plače. Takvom je kazalištu etika u temelju estetike. Takvo kazalište ništa ne može zamijeniti ni učiniti zastarjelim, jer se jedino tu živi ljudi susreću u isto vrijeme na istom mjestu kako bi prešli mnoštvo granica koje ih razdvajaju. I onda tu svi ti potpuni stranci na neko vrijeme postaju zajednica. To je jedinstveno iskustvo sudjelovanja i suosjećanja, ta kazališna jednostavna 'tajna' zbog koje ga još uvijek nisu razorile nikakve vojske, ukinule nove tehnologije niti ušutkali silnici', rekao je Lukić.

Govedić: 'Ultrazvuk neponištivog zajedništva'

Nataša Govedić za tportal ističe da, kad bi postojalo svjetovno Evanđelje po Kazalištu, nitko iz njega ne bi bio izbačen.

'Scena bi prihvatila sve znatiželjnike, sve prijestupnice, sve izbjeglice, sve ratne stradalnike, sve građane bez papira, sve neukroćene goropadnice, sve oslobođene robove, sve nezaposlene, sve umjetnike u egzilima, djecu bez adekvatne skrbi, kao i knjižnice u kojima bi bili svi sačuvani primjerci spaljenih knjiga. Kazalište jedino to i zna već dva milenija: okupljati nas i stvarati 'ultrazvuk' neponištivog zajedništva', rekla je Govedić za tportal.

Ivanda: 'Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika'

Redatelj Ivanda, autor hrvatske poruke za Svjetski dan kazališta, pita se 'je li uljez ili gost' te 'kako je njega dopala čast da s malo riječi objasni promjenu vlastitog neupitnog zanosa'.

'Pola stoljeća vagao sam između filma i kazališta, čak planirao pretvarati kazališta u kinematografe, da bih na kraju otkrio očaravajuću tajnu koja je sadržana u jedinstvenom procesu nastajanja kazališne predstave. Kazalište pruža utočište jedinoj umjetnosti bez posrednika', napisao je Ivanda.

Nema slikarskog platna, dodaje Ivanda, nema glazbenog instrumenta, nema kamere, nema cigle i betona.

'Samo ljudsko tijelo, glas i osobnost glumca. Mi ostali smo asistenti, psihijatri, pisci, povremeno učitelji i, ne tako rijetko, đaci njegove kreativnosti. A u toj pripremnoj fazi jedne predstave razvija se embrio zajedničkog stvaralaštva, put prema tragičnom ili komičnom zanosu i ljepoti. Iz ljepote nastaje ljubav, a iz ljubavi strast prema kazališnoj umjetnosti koja nas obuzima zauvijek.'

Buljan: 'Znamo mi napraviti svašta dobro, pametno, srčano, a još više glupog, cerekavog, bijednog'

Redatelj Ivica Buljan kaže za tportal da je Svjetski dan kazališta počeo slaviti sinoć, u Teatru ITD, u kojem je postavio prve zagrebačke predstave, 'Fedru' Cvetajeve i Pasolinijevog 'Pilada'.

'Proslava je bila prilična slavnoj tradiciji, najbolja koju sam vidio dugo, dugo unatrag. Dugo ja već režiram, putujem po gradovima, vodi me strast otkrivanja novih glumaca, tekstova, priča. Kakve sam ja sve predstave gledao, rekao bi Arsen. Kome sam se sve divio i uvijek mi je bilo malo žao svojih zemljaka od Ljubljane do Bitole. I sebe s njima. Znamo mi napraviti svašta dobro, pametno, srčano. Ali, brate, još više uradimo glupog, samodopadnog, cerekavog, baš bijednog. Pa onda, ako nije baš mjesto i trenutak, ne hvalim se pred svakim da se bavim – kazalištem', rekao je Buljan.

Zato ga je sinoć, kaže, toliko zadivila predstava 'Hiromi' Vida Hribara i Nine Bajsić.

'S Vidom sam radio na Krležinoj 'Agoniji' i 'Areteju', pa znam kakav je alkemičar, s koliko znanja, vještine i hrabrosti čita, piše i uređuje drame. Kad sam ušao u dobru staru Polukružnu dvoranu, očekivao sam, znači, mnogo, a dobio, kao u matematici, mnogo više. 'Hiromi' nije samo dobra ili odlična predstava. Iz ITD-a sam potegao Savskom, Crnatkovom i Runjaninovom uzbuđen kao što je bio očaran onaj Ja mladić kad je gledao Indoša, Šiša i Brezu, Živadinova i Taufera. Najprije priča 'Hiromi': kao što knjigoljupci srču Knausgaardove dnevne bilješke, kao što plačemo kad Andrew Scott u napadu nepodnošljive samoće susretne roditelje poginule prije trideset godina, kao kad uđemo u stan i pustimo Gershwina, tako Hribar vodi svoja tri junaka, djeda, tatu i 'sebe', s njima majku, pomajku i ljubavnicu Hiromi. Radio sam s Vedranom Živolićem, Matijom Čigirom i Silvijom Mumelašom, pa mi je još fascinantnije vidjeti ih očišćene od prljavštine svakodnevice i fast teatra, a pune energije koja odašilje zdrave frekvencije. I onda kad su tužni i melankolični. Rea Bušić kao stvarna i izmišljena japanska pijanistica tako je erotična i vlada ovim barthesovskim carstvom znakova. Predstava je kao susret Krleže, Zweiga, Irene Vrkljan, tih naših starih duhova, s Hirokazuom Kore-edom. Kao u njegovom 'Monsteru', ovdje pratimo tri stvarnosti koje su i tri unutrašnja svijeta. Evo - umjesto obične čestitke - dođite večeras u ITD pogledati 'Hiromi'. Ako ste u Puli - dođite poslušati Lea Rafolta i mene u INK-u. Razgovarat ćemo o kazalištu', kaže Buljan.

Sve se češće, napominje Lukić, čuju dvojbe hoće li kazalištu umjetna inteligencija biti ozbiljna ugroza.

'Ne koristim taj naziv, jer to nije umjetna kopija ljudske inteligencije, i uvijek je radije zovem 'sintetička inteligencija'. Kako god je, međutim, nazivali, ona trenutno zna samo ono što je naučila od ljudi. I 'što' i 'kako' u njezinu djelovanju rezultat je ljudskog stvaranja. Ako se jednog dana i osamostali pa postane potpuno neovisna, teško da može izmisliti išta opasnije, morbidnije i nehumanije od onoga što smo mi ljudi već smislili', dodaje Lukić.

Da bi, kaže, izmislila stvari gore nego što su ropstvo, inkvizicijska mučenja, ideologije, ratovi, totalitarizmi, genocidi i nuklearno oružje, ta bi inteligencija morala biti baš jako, jako zla i bolesna.

'A ako i izmisli granice za kazalište, sjetimo se da je tisućama godina izvedba opstajala upravo poništavajući granice', ističe Lukić.

'Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti'

Ivanda u poruci navodi i da su 'prošlih godina brojni časni prethodnici nastojali definicijom riješiti tajnu kazališne umjetnosti, jer nema umjetničkog djela bez tajne'.

'Mahom su se posvetili kazališnom prostoru ili izdvojenosti scenskog prostora, vjeri u kazalište, igri (glumac), hrabrosti i istini, uglavnom pitanju što je kazalište. I svi su bili u pravu, ali definicija je ostala tajnom. Zašto? Zato što temelj kazališne umjetnosti nije statičan. On je kreativni proces koji prethodi finalnom djelu. On je plod kompleksnog odnosa grupe ostrašćenih ljudi. A strast je više od ljubavi. Strast je zalog bezuvjetne posvećenosti. Ponekad pritajena, skrivena, strast je pogon svake kazališne kreativnosti', napisao je Ivanda.