Drama 'Maratonci trče počasni krug' srbijanskog dramatičara Dušana Kovačevića napisana je početkom sedamdesetih, dok je njezin autor bio tek student. Ubrzo je s velikim uspjehom izvedena u kazalištu, a besmrtnost joj je osigurala filmska adaptacija Slobodana Šijana iz 1982. godine. Nakon 50 godina režije ove crnohumorne poslastice u Osijeku prihvatila se Olja Đorđević, renomirana redateljica iza koje je više desetaka predstava. 'Maratonci', ta pomaknuta kritika patrijarhata i nasilja, svoju će osječku premijeru imati na Dan žena. Što nam ovaj komad govori danas, je li redateljica osjećala pritisak dok ga je pripremala, što danas sahranjujemo, kakav je ženski pogled na tu stvar i je li bilo jezične barijere - pitanja su koja smo joj postavili.

Prošlo je više od 50 godina otkako je napisan Kovačevićev kultni komad. Što nam on govori danas?

Dušan Kovačević je 1972. godine napisao ovu, kako kažemo na početku predstave, 'veselu priču o disfunkcionalnoj porodici, smrtima, sahranama, ubojstvima'. Glavni likovi su ljudi koji zarađuju na ljudskoj nesreći, ljudi kojima je firma paravan za kriminalne radnje, ljudi koji se raduju tuđoj smrti jer ona za njih znači veći profit, ljudi koji sve rješavaju prevarama i nasiljem, ljudi koji žene oko sebe tretiraju kao namještaj kojeg se mogu riješiti kada im postane višak. Pedeset godina kasnije, 2024. godine, ništa se nije značajno promijenilo ni u ovoj regiji, a čini se ni u ostatku svijeta.

Uz 'Maratonce' su odrastale brojne generacije, čak i one koje nisu bile 'u planu' kada je snimljen Šijanov film. Jeste li osjećali pritisak dok ste pripremali predstavu?

Za razliku od tih generacija koje su odrastale uz film, ja sam odrastala upravo uz ovaj dramski tekst. Moja mama, koja je osamdesetih godina, kada su štampane Kovačevićeve drame, bila novinar kulturne rubrike Politike, donijela mi je to prvo izdanje u kojem su bili 'Maratonci', 'Balkanski špijun', 'Radovan Treći' i 'Sabirni centar'. Ja sam ih tako, još u osnovnoj školi, bezbroj puta pročitala, često i na glas. Što se tiče kultnog filma, nismo zanemarili činjenicu da ga je većina ljudi gledala, ali nismo se ni bavili puno time. Radili smo našu predstavu kao da je nitko nikad prije nas nije radio. Kako je rekla moja draga kostimografkinja, Dubravka Skvrce, mi furamo svoj film.

Mjesto radnje je uglavnom pogrebno poduzeće, a Kovačević ga je vidio kao metaforu socijalističke Jugoslavije. Što danas sahranjujemo?

To što se danas sahranjuje, ali i što bi trebalo sahraniti, to su bila neka od glavnih pitanja na početku rada. Odlična scenografija Ljubice Petrović je u neku ruku produžetak kazališne sale osječkog HNK, tako da se kazališni i pogrebni prostori prepliću. Smrt se proteže i na kazalište i kulturu kao takvu jer već decenijama nebriga o kulturi, umjetnosti i obrazovanju u ovoj regiji prijeti sahraniti budućnost narednih generacija. S druge strane, ono što bismo voljeli sahraniti je svaki oblik nasilja, oružja, trke za naoružanjem i rasplamsavanjem novih ratnih žarišta - u suštini sve te vjekovima ukorijenjene postulate patrijarhata koji nas sad vode sahrani čitavog planeta ako se nešto iz korijena ne promijeni, prije svega u svijesti ljudi.

Premijera predstave, koja govori, između ostaloga, o toksičnom patrijarhatu, održat će se na Dan žena. Što želite poručiti time?

Premijera 'Maratonaca' baš 8. marta puka je slučajnost. Međutim tu je valjda došlo do neke kozmičke pravde - da predstavu u kojoj je femicid jedna od tema igramo upravo na Dan žena. Ženski likovi u klasičnoj literaturi uvijek su bili zapostavljeni. Uvijek ih je bilo manje i uglavnom su svođeni na stereotipe - jedna je ljubavnica, druga je majka ili dadilja. U 'Maratoncima' je Kristina tu da bude lijepa i da je svi žele, ali ne govori skoro ništa. Kućna pomoćnica Olja je tu da nosi tacne i govori veoma malo. Budući da je ovo muški tekst iz mog, ženskog, ugla - potrudili smo se da damo komentar i na to.

Kako ste savladali jezičnu barijeru, posebno s mlađim glumcima koji nisu nikada aktivno govorili srpski?

Ovaj je ansambl toliko predan i posvećen da za njih nema nikakvih barijera. Pored toga, izuzetno su muzikalni i to im je olakšalo drugačiju melodiju jezika. Sve u svemu, jezične barijere skoro da nije ni bilo. Zasluga za to pripada, prije svega, predstavi 'Sumnjivo lice', koju smo radili ovdje prije devet godina (također s kolegom Sašom Latinovićem, koji je s glumcima radio na scenskom govoru), a koju su oni odigrali više od 70 puta. Nadam se da će i 'Maratonci' imati takav uspješan život na osječkoj sceni.