Kao što smo najavili, u Gavelli se glancaju detalji pred ovotjednu premijeru 'Kraljeva' Miroslava Krleže, autora čiju smo 130. godišnjicu rođenja proslavili protekle godine. Tim je povodom održano mnogo kulturnih događanja, a posljednji je rođendanski izdanak spomenuta predstava, čije se režije prihvatio naš poznati redatelj Krešimir Dolenčić. Otkrio nam je da je kultno 'Kraljevo' Dine Radojevića imao priliku gledati još kao dječak, kakve su njegove ambicije s predstavom, zašto se Krležin komad dugo smatrao neuprizorivim te što 'Kraljevo' i Krleža imaju ponuditi gledateljima u 2024. godini.

Prošle su 54 godine otkad je 'Kraljevo' zadnji put postavljeno u Gavelli. Kako se osjećate pred premijeru?

Sasvim dobro. U ovakvim situacijama proradi ona prekrasna kolektivna memorija jer ima puno ljudi koji se sjećaju predstave otprije 54 godine, premda je nisu vidjeli, ali točno znaju kakva je bila. U kazalište sam počeo odlaziti vrlo rano, s tek četiri ili pet godina. Gledao sam puno predstava za koje mi danas nitko ni ne vjeruje da sam ih gledao. A jesam. I oblikovale su, vjerujem, neku moju podsvijest. Nisam tada ni sanjao da bih se mogao baviti kazalištem. No, eto, 'Priče iz bečke šume' Koste Spaića, pa 'Sablasna sonata', pa 'Amadeus', pa 'Ivanov', pa 'Audijencija', 'Izložba', 'Sokol ga nije volio'... Gledao sam ih tada jako puno. I 'Kraljevo' sam gledao. Ne sjećam ga se puno. Pere Kvrgića i Bobija Marottija se sjećam... U Gavellu sam zatim ušao kao član dramske grupe Klasične gimnazije koja svake godine izvodi uprizorenje nekog teksta iz baštine stare Grčke, zatim sam asistirao Paolu Magelliju na slavnim 'Ludim danima', pa i sam počeo režirati... Bio sam ravnatelj Gavelle deset godina. Tu sam doma. Osjećam se dobro.

Predstavu je tada potpisao Dino Radojević i pokazala se velikim uspjehom - igrala je 12 godina i gostovala je po čitavom svijetu. Kakve su vaše ambicije?

Imam nekoliko predstava koje dugo igraju. Mahom su operne ili za djecu. Neke više od trideset godina. Dramske predstave ne mogu toliko izdržati. Svijet se mijenja, kazališni jezik se mijenja, percepcija se mijenja. Dramska se djela moraju uvijek iznova raditi. A kakve su mi ambicije? Pa nemam ambicija. Ovog časa samo želim da sve bude kako bi trebalo biti. Zahvalan sam na prilici da postavljam 'Kraljevo' u Gavelli. To je velika čast i doista sam sretan. Nadam se opravdati povjerenje.

'Kraljevo' je napisano 1915. godine i dugo se smatralo neuprizorivim, a na njegovu premijeru u Zagrebu čekalo se do te 1970. godine. Zašto je tome tako?

Mislim da je 'Kraljevo', koje je napisao ogorčen i neobuzdan mladić od dvadeset i tri godine, daleko ispred svojeg vremena. Nastalo u vrijeme te odvratne klaonice Prvog svjetskog rata, napisano u jednom dahu, 'Kraljevo' je izravan prijenos. Šank, gostione, domjenci, sijela, proslave, kupice, špriceri, kratke, duge, štrukane riječi, škropec cinizma i dvije kocke deračine, loše fore s konobarom i beskonačni, beskonačni, beskonačni nizovi riječi. Puše se gulaši, vrti se politika, spominju se prijatelji i neprijatelji, ubija se vrijeme. Na drugoj strani ubijaju se ljudi. Baš kao i danas. Žara ima, odojak se uvijek vrti, krigle su rosne, a pjesmice podašne, curice nasmiješene, puške napunjene. Pijmo! Ratujmo! Tucimo se! Svađajmo se! Novine od jučer, s ekskluzivnim naslovom i udarnom vijesti o nekom hapšenju, eksploziji, prevari ili ubojstvu služe za zamatanje pečenog. 'Kraljevo' nije kazališni tekst koji priziva uprizorenje. Možda predložak? Olovna slova poredana u riječi. Olovo rastopljeno u riječ zna prasnuti jače od olova rastopljenog u metak. Ovaj drugi je glup i najviše što može je prekinuti jedan život. Riječ ga pak daruje. Otvara, povezuje. Drugačije se razmišljalo. Drugačije je publika gledala. Druga su vremena bila. Pa i u toj predstavi iz 1970. godine, kad se uključi jedan plan, drugi se zamrzne, glumci stanu. Bilo je nekoliko platformi igranja. Naša predstava se nikada ne zaustavi. Glumci, kad jednom uđu u to kolo, gotovo nikada ne izlaze sa scene, iz akcije. U našoj predstavi to ne postoji. U Gavelli sam kod kuće.

Kako ste doživjeli 'Kraljevo' dok ste se pripremali za predstavu?

''Kraljevo' doživljavam kao perpetuum mobile, kao kolo koje ne prestaje. Uvijek ide ponovno i ponovno ispočetka. Velike riječi i parole, urlanja i svađe, alkohol i žderanje, pa malo domoljublja, pa rat, mrtvi ljudi... Prekrasna slika nekog prošlog, sadašnjeg i, nažalost, budućeg vremena. Ofucan neki svijet (takva mi je i scenografija), ne zna se tko je živ, a tko mrtav. Ljudi sa samog dna, Janez i Štijef, Grobar i Šinter. Kao Beckettovi Vladimir i Estragon. I u svemu tome nedoživljena, izmaštana, obožavana Anka. Svakako sam jako uživao radeći predstavu. Moram reći da je uz mene Stanko Juzbašić autor predstave. Glazba ovdje jednako vrijedi kao i slika. Čudo je napisao. Za sliku su pak zaslužni dizajner svjetla Deni Šesnić i Marta Dolenčić, scenografi. Sve su to neke posebne priče. Koreografkinja Silvija Marchig dala je ogroman pečat svemu. A s Dubravkom Mihanovićem surađujem već više puta i dugo si vjerujemo.

Prošla godina bila je u znaku 130. godišnjice rođenja Miroslava Krleže. Koliko je on danas aktualan?

A ja ne znam što bih odgovorio na ovo pitanje. U svakoj Krležinoj knjizi, tekstu, drami, slici, pjesmi vrišti svakodnevica. Europa, Hrvatska, svijet, politika, korupcija, laž, estradno paradiranje velikim riječima svijeta, nacija, davanje značenja beznačajnim stvarima, topovsko meso malog čovjeka kojim se hrane veliki sustavi, vojske, države... Krleža je kroničar današnjice, evo i ove sad, 2024. A 'Kraljevo' je prekrasan primjer vruće janjetine koja se osjeti preko tambura, groblja, pucnjeva, psovki, ratova, mržnje... Ljubavi je tako malo. Imamo u predstavi tekstova iz 'Zastava', iz 'Balada Petrice Kerempuha', iz 'Simfonija'... Rastavili smo taj patchwork od teksta, pridodali mu neke prizore, neka rješenja, a u sastavljanju smo dobili, rekao bih, nešto vrlo blizu intenciji samog djela. Pa nam se čak i melodrama, ljubav, pojavila. Možda ipak ne treba tu kameru na kraju teksta odvesti u tako dalek total.