RIJEČ ŽIRIJA:

Roman 'Ezan' Ivane Šojat ispisan je kao ispovijest oca na samrtnoj postelji svome sinu. Godina je 1530., zemlja turska Slavonija, 'kaljuža gdje krilati, zujeći kukci ljude ubijaju žešće od do zuba naoružanih đaura'. U četrdeset poglavlja, u četrdeset dana života koji su mu preostali otac Ibrahim pripovijeda svoj život, počevši od dana kada je kao dijete odveden iz Jablanice, pa sunećen u novu vjeru i doveden novoj majci, preko obuke, vojevanja i putovanja Carstvom (do Edirnea, Izmira, Stambola, Fruške gore, Bosne, Ohrida, Osijeka), pa do velikih bitaka, ljubavi, odricanja i nastojanja da pronađe osobnu ravnotežu. Njegova životna ispovijest kristalizira se oko tema ljubavi i gnjeva, prijateljstva i besmislena nasilja, učenja i otimanja, građenja i rušenja, samosvladavanja i odnosa prema ženi i djetetu. Iako se mogao popeti visoko u osmanlijskoj hijerarhiji, kao što su učinili neki janjičari rođeni u drugoj vjeri i dovedeni iz udaljenih provincija, Ibrahim je 'pristao biti manje od onoga što su mislili da može', težeći prije svega 'mjeri'.

Šesnaestostoljetna stvarnost prostora Balkana prikazana je u ovome romanu minuciozno, kroz brojne detalje, reference na stvarne povijesne osobe (Sulejman) i bitke (Siget), zakone, običaje, tradicije, svakodnevicu, odnose muškaraca i žena i društvene regule. Unatoč bogatom kulturološko-historijskom nanosu, 'Ezan' nije klasičan povijesni roman panoramske perspektive, niti roman s tezom u kojem se preko daleke prošlosti nastoji protumačiti naša stvarnost u određenom ključu.

Naime, jezik Ibrahimove ispovijesti vrlo je poetičan, mjestimice sasvim lirski i epifanijski, ton je često melankoličan, a u naglašeno pripovjedački iskaz upletene su mističnim tekstovima Istoka bliske maksime o dobru i zlu, ljubavi i mržnji, vjeri i nevjeri. Autorica vješto uspijeva pokazati kompleksnost jednog razdoblja i povezanost šireg prostora, ne demonizirajući, ali i ne idealizirajući osmanlijska osvajanja i vladavinu, osobito u kontekstu tadašnje kršćanske Evrope. Posebna vrijednost romana stoga je u njegovom opiranju stereotipnim tumačenjima 'tuđinske' prisutnosti, banalnim imaginacijama o 'Turcima' i neprijateljima druge vjere, nacionalnim istinama o povijesnim pobjedama i porazima te junacima i gubitnicima u ratu. U romanu se lijepo povezuju naizgled udaljeni prostori i tradicije te književnim sredstvima – kroz strukturu, odnose među likovima, pripovjedni iskaz – naglašava važnost povijesnog pamćenja i prihvaćanja kontinuiteta života u svoj njegovoj raznolikosti.

PROČITAJTE POGLAVLJE ROMANA