Nedavno mi se jedan prijatelj žalio na to kako ima 'rupe u filmskom obrazovanju', točnije u općoj kulturi jer nije pogledao dosta filmskih klasika. Ljudi iz njegove okoline znaju se pozivati na legendarne, kultne ili kanonske filmove koji su stariji od deset, dvadeset, katkad i šezdeset godina, a on ih, kako sam kaže, nema baš gdje pogledati. Čak su i ilegalni torrenti problem!, zavapio je očajno.

Dok smo moj prijatelj i ja bili mladi, bilo je lakše. Ako si živio u Zagrebu, postojala je Kinoteka, u kojoj su se jedan za drugim redali ciklusi filmova kultnih redatelja pa se tako sjećam da sam na prvoj godini faksa, u osobito opsesivnoj fazi odlaženja u Kinoteku svake večer odgledala po pet filmova iz ciklusa Francoisa Truffauta, Luisa Bunuela, Alfreda Hitchcocka, Akire Kurosawe, Andreja Tarkovskog, Rainera Wernera Fassbindera i mnogih drugih. Osim toga, po kvartovskim je kinima postojao običaj da se u terminu nedjeljnih matineja prikazuju klasični vesterni, gdje sam s tatom i prijateljičinim tatom pogledala raskošan raspon filmova iz tog žanra - od 'Poštanske kočije' do 'Čovjeka koji je ubio Liberty Valancea', nerijetko su u tim terminima prikazivani i nijemi filmovi Charlieja Chaplina i Bustera Keatona, a u obrazovnom programu TV Zagreb vrtjela se poučna emisija o filmu s prof. Antom Peterlićem, koji je cijeloj jednoj generaciji (ili čak dvjema) svratio pozornost na neke filmove koje bismo možda inače propustili.

Danas je to već malo teže, što zbog drugačijeg i krajnje komercijaliziranog pristupa filmu, a što zbog isto takvog pristupa kinu i kinodistribuciji. Kinoteke više nema, barem ne s onakvim programom kakav je nekada imala, matineje u kinima rezervirane su isključivo za crtiće, nema više ni obrazovnih emisija o filmu, ali ipak imam dobre vijesti za svojeg nezadovoljnog prijatelja i sve ostale. Javna televizija s Prisavlja, unatoč svim svojim programskim, političkim, ideološkim i ostalim nedostacima ipak još brine o filmskoj kulturi, pa čak i do neke mjere filmskom obrazovanju svojih gledatelja.

Govorim o emisiji 'Posebni dodaci', koja se emitira svake subote na Trećem programu HTV-a i jedna je od najboljih stvari koju se može pogledati na domaćim televizijama, i to ne samo subotom navečer. Emisija je to koja se emitira u tri dijela, s popratnim filmskim maratonom filmova nekog redatelja, neke kinematografije, filmovima s nekom temom ili nekog pravca. Nakon svakog prikazanog filma slijedi jedan dio emisije, gdje filmski kritičari i ini stručnjaci za film raspravljaju o onome što smo upravo pogledali, emitiraju se prilozi, intervjui i arhivski materijali - ma, prava uživancija, a bogami i prava riznica znanja prezentirana na pametan, opušten i zanimljiv način. Osim što svaki put kad ih gledam - guštam u filmovima i svašta naučim, odgovorno tvrdim da je to jedan od rijetkih sadržaja na domaćim televizijama koji može konkurirati streaming servisima i torrentima jer se, kao što reče moj nezadovoljni prijatelj s početka članka, na tim platformama i ilegalnim lovištima rijetko kad mogu naći baš svi takvi filmovi, a zanimljive emisije o filmu još i manje.

To je i ono što me ponukalo pisati o 'Posebnim dodacima'. Naime, iako sam gore napisala da 'imam dobru vijest', postojanje 'Posebnih dodataka' i nije neka novost. Postoje oni, ako me sjećanje ne vara, već desetak godina i iako su bili izvrsni u svim svojim inkarnacijama, ova u kojoj se emitiraju sada mi je najbolja, plus, u zadnje im se vrijeme baš zaredalo da su imali sjajne teme, odnosno filmske trojce - Mike Leigh, iranska kinematografija, Ida Lupino, Neil Jordan, Jacques Demy... Imali su i posebnu emisiju u kojoj su dodijeljene nagrade Oktavijan, a u kojoj je posebno mjesto dobio Veljko Bulajić, dobitnik te nagrade za životno djelo, dakle, osim što nas obrazuju o modernim i nešto starijim klasicima, još su i aktulani.

Za sve one koji se žale da nemaju gdje pogledati klasične filmove i upotpuniti svoje filmsko obrazovanje Treći program je i inače dobro vrelo jer osim 'Posebnih dodataka' ima i druge izvrsne filmske cikluse, a nađe ih se u ranojutarnjim vikend-terminima i po drugim HTV-ovim programima, no ova emisija osim samog gledanja filmova zbilja nudi i dodatni sadržaj koji nije nimalo gnjavatorski ni popujući, nego se vidi da svi koji sudjeluju u njoj doista vole film te vole tu svoju ljubav i znanje podijeliti s drugima.

Zato sam, hvatajući sama sebe da subotom navečer sve češće umjesto Netflixa biram običan zemaljski TV program, i to HTV3, osjetila potrebu pohvaliti nešto što na našoj javnoj televiziji ne samo da valja, nego je i super. Znam da će oni koji to već odavno znaju i prate zakolutati očima i reći: 'Joj, dobro, da, sad si nam otkrila toplu vodu', ali zbog onih kao što je moj prijatelj s početka, koji misle da nemaju gdje upotpuniti svoje filmsko obrazovanje, valja svratiti pozornost na 'Posebne dodatke'. A HTV-u poručiti - moglo bi toga biti i još više, u drugim oblicima. I mogli biste ovo malo jače promovirati.