Koja je najvažnija minuta vašeg života? Kad ste bili nasretniji? Što vam je slomilo srce? Vjerujete li u „happy end" i priželjkujete li sebi jedan takav? Ako si do sada niste postavili barem jedno od ovih pitanja, možda je najbolji trenutak da nadoknadite propušteno i čujete kako su na njih odgovorili junaci filma Potrošeni.

Nastao je u produkciji Montažstroja i pod redateljskom palicom Boruta Šeparovića, osnivača socijalno angažiranog alternativnog kazališta koje objedinjuje sve umjetničke discipline i medijsku kulturu.

Već se u dovitljivom naslovu redatelj poigrao s očekivanjima publike nudeći joj prilično snažnu metaforu. U ovom filmu potrošna su roba oni koji su „prešli" milijune minuta tijekom svoje „vožnje". Drugim riječima, glavni su protagonisti osobe starije od 55 godina koje su dobili javni poziv za sudjelovanje u stvaranju dokumentarnog filma.

Na snimanju nam se podastire široka lepeza njihovih najskrovitijih emocija koje se polako otkrivaju kroz redateljeva pitanja. Naizgled je to heterogena skupina slučajno okupljenih pojedinaca - žene, muškarci, mlađi, stariji, mračni, veseli, pasivni, ravnodušni, apatični, neurotični - mogli bismo do u nedogled nabrajati.

Napredovanjem projekta u kojem zajednički sudjeluju, mijenja se i njihova svijest o položaju koji zauzimaju u društvu i njemu pripadajućim zadaćama. Tako će se postupno fokus usmjeravati prema kristalizaciji temeljnih značajki cijele generacije praćene osjećajem duboke moralne deprivacije. Uspomene na prve ljubavi, slike iz djetinjstva, brak, rođenje djece, iskustvo najveće boli i sl. zamijenit će promišljanje o njihovoj aktualnoj ulozi u društvu u kojem ih se često tretira kao parazite jer osiromašuju državni proračun.

Zanimljiv korak čini i solidarizacija s današnjom mladeži kojoj ostavljaju svijet u ruševinama i ta će spoznaja ujedno pomiriti obje strane jer su akteri prve svoju budućnost već proživjeli dok je akteri druge, po svemu sudeći, uopće nemaju.

Ono što film čini neobičnim jest i vlastito propitivanje konvencija žanra, odnosno autoreferencijalnost. Često svjedočimo kamerama koje snimaju likove, redateljevim sugestijama, izgledu scene i sl. čime je postignuta vidljiva intervencija medija u stvarnost i obrnuto. Tome su potkraj filma doprinijele i dokumentaristički intonirane sekvence „55 + generacije" konačno pobuđene na društveni aktivizam.

Kao što vidimo, Borut Šeparović se i u ovom projektu poigrao šarolikim postupcima, likovima i društvenim porukama čime je još jednom potvrdio smjer utrt svojim alternativnim kulturnim brandom - Montažstrojem. Iako je film u posljednjem dijelu nepotrebno razvučen, a komentari ispitivača ponekad automatizirani i distancirani, šarmantni i upečatljivi prizori pojedinačnih nastupa, na gledatelje ipak ostavljaju snažniji dojam. Šeparovića je prepoznala i kritika pa je njegov posljednji uradak proglašen najboljim filmom Liburnia film festivala i najboljim dokumentarnim filmom Beogradskog festivala dokumentarnog i kratkog filma u 2015.