A stvarno sam željela da mi se ovaj film svidi. Bila sam spremna i na preseravanje Elona Muska, i na gnjavažu tehničkim detaljima i na činjenicu da je, budimo iskreni, o pustolovini čiji se trošak mogao prenamijeniti na nešto važnije na ovome planetu. Čak sam i nekritični optimizam bila spremna prevaliti preko ušiju. To je ionako sastavni dio svih filmova, dokumentaraca, reportaža, štikleca i ostalih tema o istraživanju svemira, u kojima su svi uvijek heroji, genijalci (bijelci, muškarci...) i uzori poštenoj omladini. Osoba sam koja je s ludim zanimanjem pratila čak i one epizode serije 'Od Zemlje do Mjeseca' koje govore o lunarnoj geologiji, pa znate s kakvim poremećajem imate posla. Uspjela sam obuzdati i poriv za povraćanjem kad se u filmu začuje glas Elona Muska koji kaže: 'Zemlja je kolijevka čovječanstva, ali ne možeš zauvijek ostati u kolijevci'. Eto koliko sam željela da mi se svidi ovaj film!

Dokumentarac 'Povratak u svemir' (Return to Space) režirali su Jimmy Chin i Elizabeth Chai Vasarhelyi, bračni i redateljski duet koji je za svoj dokumentarac Free Solo dobio Oscara 2019. godine. Nisam gledala Free Solo pa ga ne mogu uspoređivati s ovim, ali čitam po internetu da je oskarovski dokumentarac bio super-duper i da su Chin-Chai Vasarhelyi inače dobri u dokumentarističkoj obradi nadljudskih i herojskih podviga pa im je ovaj film, o firmi SpaceX i njihovu komercijalnom svemirskom programu baš u njihovu fahu. Priča je to, naime, o firmi koja je počela komercijalno, dakle za svoje, a ne za državne pare razvijati program putovanja u svemir, a sve zbog vizije ili fiks-ideje (već prema tome kako tko na to gleda) Elona Muska da otvori vrata ljudskom naseljavanju drugih planeta osim Zemlje.

Osim što govori o SpaceXu od njegovih samih početaka, pa i o Elonu Musku s njegovim ranim huncutarijama, film zapravo najviše govori o SpaceXovoj letjelici Dragon Demo-2 kojom su NASA-ini astronauti Doug Hurley i Behnken otišli na Međunarodnu svemirsku postaju ilitiga ISS. Riječ je o dobroj priči i riječ je o priči kakva uvijek može djelovati inspirativno jer je bilo kakav takav poduhvat popraćen predanim radom hrpe inženjera, znanstvenika i inih 'malih ljudi' koji od nemogućeg stvaraju moguće, a pritom dolaze i do novih otkrića, tehnoloških dostignuća i svakojakih drugih napredaka.

Ovaj je film imao još jednu šansu da bude inspirativan. Sniman je, a i većina njegove glavne priče odvijala se u doba koje je za Zemlju i čovječanstvo bilo (i jest) posebno užasno - za vrijeme pandemije COVID-a 19, u doba kada su Ameriku potresali rasni nemiri zbog ubojstva Georgea Floyda, a i njegova premijera ovih dana koincidira s posebno užasnim ratnim zbivanjima u Ukrajini. Film je, dakle, mogao isfurati filing iz rubrike 'unatoč svemu tome, čovječanstvo i dalje ide naprijed i sposobno je za velike stvari'.

Umjesto toga, film proizvodi dva sentimenta - prvi je 'para vrti gdje burgija neće', a drugi 'Isuse, dajte začepite više, ubi me promaja'. Stotinu dvadeset osam minuta ovog dokumentarca nešto je najdosadnije što se svemiru dogodilo na velikom i malom ekranu, a usput je još i ljigavija propaganda od one koja se vjerojatno snimala o sovjetskim kozmonautima u doba Jurija Gagarina. S tim da se ovdje ne propagiraju astronauti i znanstvenici, nego jedan bogati narcisoid koji ispada smiješan u svakom kadrgu u kojem se pojavi, ali ga autori filma svejedno svim silama nastoje prikazati kao vizionara, revolucionara i - ovo je najgore - emotivca.

Film, naime, pati od dva glavna problema. Prvi je taj što nekritički obožava Elona Muska i njegovu firmu pa izgleda kao jako dug korporativni film o herojskim dostignućima i jednog i drugog. Drugi je problem taj što je iskrzan, nefokusiran, ne zna se sam sa sobom dogovoriti što mu je glavna misao vodilja pa na kraju pomisliš da ga je režirala ekipa iz gimnazijskog filmskog kluba, a ne dvoje iskusnih i Oscarom nagrađenih dokumentarista. Ton je na momente edukativan, a na momente jedni drugima psuju mater bez ikakvog razloga, Elon Musk ima očito namještene emotivne ispade na press-konferencijama da bi ga se doživjelo ljudskije i normalnije, odnos prema NASA-i povremeno je: 'Joj, ti dionosauri samo koče napredak', a povremeno: 'Ovo ne bismo mogli bez njih' i, sve u svemu, do kraja filma još samo želiš da ti prikažu nekoliko prekrasnih kadrova Zemlje iz svemira pa da svi odemo na zasluženi počinak.

Ako baš ne morate, nemojte gledati 'Povratak u svemir'. A ako baš morate, razlomite si ga na nekoliko epizoda. Čitavih 128 minuta u komadu jednostavno je previše mučenja dosadom a da to ne bi predstavljalo nekakvo kršenje ljudskih prava.