Recite štogod hoćete, ali sve ekranizacije romana Agathe Christie od početka devedesetih na ovamo kao mjerni instrument vlastite kvalitete imaju samo jedno - seriju 'Poirot' s Davidom Suchetom u naslovnoj ulozi. Ta britanska serija koja se u zadnjih tridesetak godina neprekidno negdje emitira u premijernim i repriznim terminima možda je rutinsko-zanatska i pomalo predvidljiva, ali savršeno dočarava duh u kojem su nastali romani Agathe Christie i s mnogo dobrih razloga figurira kao kriterij po kojem se mjere sve ostale ekranizacije romana i priča legendarne britanske spisateljice krimića. Nije zato nikakvo čudo da i pri gledanju najnovijeg spektakla Kennetha Branagha - filma 'Smrt na Nilu' čovjek sebi mora postaviti samo jedno pitanje: je li taj film bolji od bilo koje epizode spomenute serije.

Odgovor je jednostavan - nije.

Naravno, mnogo je elemenata po kojima jest, od kojih je najvidljiviji onaj povezan s uloženim novcem, od kojeg je većina najvjerojatnije potrošena na produkcijske i tehničke điđe kao što su kamera, računalno generirana grafika, šminka, kostimi, gliseri i lokacije. Branaghov film izgleda fantastično, pa makar na momente i djelovao kao crtićka verzija priče, u kojoj krokodili iskaču iz rijeke i žderu galebove, zmije grizu kameru za glavu i parobrodi klize plavom rijekom ko veliki. Ne treba pritom zaboraviti ni na moćan brk Herculea Poirota, koji apsolutno dominira filmom, ne samo zbog svoje ljepote i bizarnosti, nego i zbog toga što je u film na početak ubačena i priča o njegovu porijeklu u ratnoj i ljubavnoj tragediji. Ono što je posebno zanimljivo u toj 'brkologiji' jest to što je taj početak, snimljen u crno-bijeloj tehnici i smješten dvadesetak godina prije radnje filma - u Prvi svjetski rat na belgijskom frontu - intrigantniji i zanimljiviji od kompletnog ostatka filma.

Eh, da - zanimljiv je i glazbeno-plesni aspekt na samom početku, gdje se prikazuje glazbeni nastup blues pjevačice u jednom londonskom klubu i popratni plesački performans na podiju, koji neodoljivo podsjeća na neku verziju prljavog plesa (dirty dancing) iz kasnih tridesetih. Što se svega ostalog tiče, Kenneth Branagh s ovim je filmom uspio tek malo manje uništiti legendarni roman Agathe Christie nego što je to učino prije nekoliko godina s 'Ubojstvom u Orijent ekspresu'.

Nije, naime, uopće jasno zašto se Branagh uporno trudi superzabavne, atmosferične, ali suštinski formulaične krimiće Agathe Christie pretvoriti u nešto što nisu - razvučene drametine s kadrovima koji sugeriraju da je riječ o nekakvoj bogznakako dubokoj studiji karaktera i analizi duha vremena u kojem se događaju. To bi možda bilo okej da se onda doista i doda neki sadržaj koji bi to opravdavao - priča ili dubina ili ta nesretna studija karaktera, ali sadržaju se zapravo ne dodaje ništa osim novca, specijalnih efekata, nekoliko zvučnih imena u glumačkoj postavi i the mighty brk.

Kad smo već kod zvučnih imena, 'Smrt na Nilu' još je jedan efektan primjer toga da Gal Gadot, koja ovdje igra glavnu žensku ulogu, zapravo uopće u životu ne bi trebala glumiti nego potražiti neki posao u show businessu koji bolje odgovara rasponu njezina talenta. Nešto slično moglo bi se reći i za izvedbu Armiea Hammera kao još jednog od glavnih aktera krimi-priče i drame u filmu, iako je on u karijeri imao mnogo boljih izvedbi, ali je zato tijekom snimanja filma na vidjelo izašla njegova nečuvena seksualna perverzija pa su skoro išli ponovno snimati sve scene s njim, ali s nekim drugim glumcem. Ostatak glumačke ekipe, uključujući i samog Branagha kao Poirota posao je odradio solidno, ali više na razini 'vidi koga smo dobili da igra tog-i-tog' negoli na razini bilo kakve prevelike glumačke vještine. Annette Bening uvijek je sjajna, simpatično je bilo ponovno vidjeti Jennifer Saunders, Dawn French i Russella Branda s kratkom kosom, ali to bi otprilike bilo to.

Sama priča izvedena je, kao što je već i rečeno gore, s mnogo ambicioznih điđa-miđa, ali je u suštini bespotrebno razvučena, nakićena megadramatičnim trenucima i skupim CGI-jem pa se sve na kraju može svesti na dvije rečenice. Prva: bolje je od 'Orijent ekspresa', odnosno, nećete zaspati na prvoj četvrtini. Druga: nije bolje od epizode 'Poirota', i to nijedne. Ako vam se baš gledaju prekrasni, ali napola crtićki kadrovi Nila uz drevne piramide i grobnice - samo naprijed. Ako očekujete dobru ekranizaciju Agathe Christie, radije novac za ulaznicu prenamijenite za pretplatu na neki streaming servis i pogledajte seriju s Davidom Suchetom.