Ovo će biti jedna krajnje neozbiljna kritika prve epizode nove sezone serije 'Zmajeva kuća'.

Prošle su, dakle, skoro dvije godine od finala prve sezone 'Zmajeve kuće'. Običan puk - onaj koji ne živi i ne diše Westeros k'o da je stvaran, za to se vrijeme bavio stvarnijim stvarima, a to obuhvaća svašta, od kontrole tlaka kod doktora do glasanja za Baby Lasagnu na izborima. Većina nas je zaboravila na Rhaenyru Targaryen, njezine zmajeve, ženomrstvo i sveopći javašluk zbog kojeg joj osporavaju prijestolje. Neki su možda zapamtili najupečatljivije trenutke prve sezone, kao onaj (SPOJLER, SPOJLER, SPOJLER!) kad joj aždajče pregrize sinče napola, ali da nas je netko upitao da mu objasnimo tko je Ser Arryk, a tko Ser Erryk, pogledali bismo ga kao da nas je pitao smije li si kopat nos našim prstom.

Ali fanovlje koje oko sebe okuplja višeplatformski spektakl iznikao iz romana Georgea R. R. Martina nije kao većina. To je posebna sorta ljudi koja je u te dvije godine od finala prethodne sezone 'Kuće zmajeva' barem još jednom pogledala prvu sezonu da utvrdi gradivo, sudjelovala u barem pet trivia-kvizova u kojima su ih pitali koje je boje čizma lijevog vojnika zdesna u sceni u kojoj Ravensara Ciklotron skuha glavu leoparda visokom talambusu Veliboriusu Haralampijunu te šamarali sve one na redditu koji su pitali gdje zmaj kenja i tko to čisti. Drugim riječima, oni ništa nisu zaboravili.

S takvim gledateljima na umu, prošlog je tjedna počela nova sezona 'Zmajeve kuće' i iskreno, otkad sam je pogledala, visim na internetu da saznam tko mi glavu nosi. Ništa mi nije jasno.

OK, svi smo shvatili da je Rhaenyra na jedan izrazito brutalan način izgubila sina i da sad tuguje. I njen zmaj također. Dok ona tako tuguje - a ruku na srce, u prvoj epizodi i ne radi bogznašto drugo, čak joj ni minutaža nije osobito značajna - za leđima joj se sprema rat sviju protiv svih, odnosno rat Crnih i Zelenih. Ono malo glupavo govno od Aegona pokušava biti kralj, ali mu to intelektualni kapaciteti i namjesnik Otto Hightower ne dopuštaju, Alicent se još nada da bi se možda mogao izbjeći otvoreni bratoubilački rat ili barem 'nekontrolirano nasilje' i usput se drpa s onim ljigavim Ser Cristonom Coleom. Plavokosa žgadija jedna drugoj rovari iza leđa na svakom koraku, ali neke velike akcije do samog kraja nema. Na kraju se pak pojave dva nevaljalca potpuno kretenskih imena, uvale Aegonovu ženu Helaenu u Sofijin izbor i eto ti opet tragedije. Povrh one koju je već izazvala Rhaenyra kad je rekla Daemonu da joj uhvati Aemonda.

I kako da onda čovjeku ne eksplodira mozak? Nisam se još oporavila ni od prve sezone, gdje je cijela ekspozicija 'Zmajeve kuće' od mene zahtijevala mini-doktorat iz fiktivne povijesti westeroških dinastija (ali nikako pravi doktorat iz prave povijesti jer mi u tom slučaju tih 200 godina odmaka od originalnog GoT-a ne bi bilo nimalo uvjerljivo - objasnit ću kasnije). Već su mi tamo razni Daemoni-Aemondi, Rhaenyre i Rhaenys bili granični, a sva njihova genealogija mi zvučala kao ono s početka Biblije kad Šet rodi Leta, Let Meta, Met Jakoba, Jakob Jakova, Jakov Baricu, a Barica Štefa pa do trećeg koljena više nemaš pojma tko je kome otac, tko jetrva, a tko pastrva. A sad evo već i druge sezone s tanašno razrađenim međusobnim odnosima između petsto osamnaest likova koje si u zadnje dvije godine već uglavnom zaboravio, dok se recap epizode čini kao neki neugodan flashback iz rata koji bi najradije zaboravio.

Sve to, dakako, ne znači da je 'Zmajeva kuća' loša serija ni da je druga sezona - loša sezona. To samo znači da se običnom gledateljskom nefanovskom življu malo teško vratiti u taj svijet i đir i da je teško pohvatati konce koji su ostali plahutati u zraku prije skoro dvije godine. Neke stvari ipak pomažu, služe kao svojevrsna točka prepoznavanja, sidrište & sigurna luka. Početak na Sjeveru, na samom Zidu, gdje se susrećemo s jednim od predaka Neda Starka svakako je jedan od takvim momenata. Pozdravljam i novu animaciju na špici, koja se sad fura na vezak vezla Westerošanka mlada i sasvim je prikladna za klupko intrige koje će se očito razvezivati u ovoj sezoni, a i super mi je što su zmajevi i dalje nevjerojatno cool, istodobno zastrašujući i uvjerljivi kao bića koja možeš istinski zavoljeti.

I dalje mi je tupavo što se razdoblje 300 godina od serije 'Igra prijestolja' funkcionalno prikazuje kao da je bilo prije pet-šest godina - s istom tehnologijom, odjećom, arhitekturom, neprekinutim plemićkim lozama i unutarnjom organizacijom kraljevstva (jedina razlika je 'ima zmajeva-nema zmajeva'), što po logici povijesti ne fercera ni pod razno, ali na to smo se već navikli. George R. R. Martin je fantasy pisac, a ne historijski materijalist pa ajde. No sve ostalo i dalje izgleda spektakularno, primamljivo i kao da bi se dalo gledat. Jedino što se još nisam snašla u who-is-who. Pa se čujemo onda krajem sezone, da vidimo kao su me priveli k smislu. Ljeto dolazi, bit će gledanja.