Pametna, originalna, s dobrom pričom i još boljom glumačkom ekipom, serija 'Eric' pati od iste boljke kao i mnoge druge ambiciozne serije, filmovi i općenito kreativna djela - htjela je reći previše odjednom
Pučke mudrolije i narodna predaja kažu da čovjek nikada ne može biti prebogat ni prezgodan, ali da svakako može biti prepametan za svoje dobro. Ne bih se miješala u narodne mudrosti i procjenjivala ljude generalno, jer o tome nemam pojma, ali jednadžba je najčešće točna u slučaju TV i streaming serija. Lova nekima možda nije uspjela pomoć da ne budu bez veze, no nijednoj nije naškodila. Ljepota - ili, kako se to preseratorski zove kad se govori o serijama, vizualni identitet - može samo pomoći u pumpanju popularnosti - a pamet... Eh, s pameću je komplicirano. Publika u kontekstu pameti tretira serije na sličan način kao što patrijarhat tretira žene - šikanira prosječne i ispodprosječne, mrzi prepametne, pa producenti radije nemaju posla ni s jednima ni s drugima. No s pametnim serijama ili, bolje rečeno, sa serijama koje imaju pametnu priču postoj drugi problem. Previše toga pametnog žele reći, a loše se nose s vlastitom količinom pameti.
Nova Netflixova izvorna serija 'Eric' jedan je od takvih primjera.
Serija govori o nadarenom lutkaru Vincentu Andersonu (Benedict Cumberbatch), koji u New Yorku osamdesetih stvara uspješnu dječju emisiju 'Dobar dan, sunašce', poprilično nalik emisiji 'Ulica Sezam', baš kao što i Vincent poprilično podsjeća na Jima Hensona. Iako nadaren i kreativan, on je po mišljenju svojih kolega, prijatelja, pa čak i supruge - popriličan narcisoidni papak. Takav je ponekad i u društvu sina Edgara, koji ga voli i pomalo idealizira te često boravi na setu Vincentove emisije. Edgar ima i ideju za novi lik u Vincentovoj emisiji - dvometarsko supermucasto čudovište Eric, koje bi svojim neobičnim spojem čudovišnosti i nježnosti moglo pomoći sve lošijim rezultatima gledanosti Vincentove emisije. Eric je očito i utjelovljenje nekih osjećaja i potreba mlađahnog Edgara, koji, iako idealizira oca, vidi mnogo njegovih mana, a čuje i njegove brutalne svađe sa suprugom, svojom majkom. No Vincent je suviše zaljubljen u vlastiti genij i vlastite ideje, previše uronjen u vlastite probleme da bi uopće obratio pozornost na Edgarove ideje i osjećaje. Dječak odustaje od toga da mu predstavi Erica.
Vincent će, međutim, uskoro saznati za Erica, čak će ga osobno upoznati. Saznat će za Erica kada mu sin Edgar nestane na putu do škole, a s njim će se osobno upoznati kada ga, očajnog zbog sinova nestanka, rastrojenog i pod utjecajem alkohola, Eric počne pratiti kao utjelovljenje Vincentove savjesti, ali i psihičkih poremećaja.
To je osnovna priča, i dobra je, ali tu je još svašta toga nabacano. Problematičan odnos oca i sina, općenito odnos prema maloljetnicima i djeci te njihovo zlostavljanje, još stoput brutalnije prije četrdesetak godina, kada se radnja ove serije odvija, negdje su u jezgri priče, uz mentalni rasap i hrvanje s vlastitom definicijom muškosti, genija i moći u samom Vincentu. No u ovu dramu s elementima psihološkog trilera i policijskog procedurala autorice su uvrstile još masu toga - teme koje su važne i zanimljive, ali su na kraju zagušile glavnu priču, pa i samog Erica kao muppet-inkarnaciju sve sile manjkavosti i komplekasa problematičnog čovjeka.
Osamdesete u prljavom, opasnom, predgiuianijevsko-negentrificiranom New Yorku, očito su sidrišna točka. Vidimo to već u nekima od prvih scena serije, kad Vincent i Edgar iz studija sa šarenim lutkama izlaze na smećkasto-prljavu vedutu ovog velegrada pa podzemnom željeznicom putuju do njegova još prljavijeg, prašnjavijeg i ružnijeg dijela. Osamdesete su ovdje zato da bi nas podsjetile koliko se toga promijenilo do današnjih dana - od metoda policijske istrage, koje su danas mnogo brže i pouzdanije, pa sve do odnosa prema djeci i mladima, koji se danas mnogo uspješnije nadziru. No osamdesete su ovdje i zato da bi nam pokazale koliko se neke stvari nisu promijenile - unatoč tome što je veliki, prljavi grad ušminkan, postoji digitalna i biotehnologija koja bi hrpu problema u ovoj priči riješila za pet minuta i policajci u Americi više ne moraju na poslu skrivati da kod kuće imaju partnera koji boluje od AIDS-a. Diskriminacija je i dalje ovdje, zanemarivanje i zlostavljanje djece i dalje nije tako rijetka iznimka, siromaštvo i beskućnici i dalje su na dnu, pa i ispod dna, policijska brutalnost možda je gora nego ikad, a narcisi s poremećajem ličnosti postojali su osamdesetih, postoje i danas te će vjerojatno postojati dok je ljudskog roda jer neka su sranja u ljudskome stanju očito vječna.
No nastojeći sve to reći, autorice su nakon prvih epizoda podosta zagušile priču i zapetljale je u brojne rukavce pripovjedačkih propovijedi, u situacije bez kojih bi se priča i dalje odvila, ali možda ne bi rekla nešto jako važno o prirodi maskuliniteta u velegradu te još nekih važnih, ali za ovu seriju nedorečenih tema. Prateći sve te konce priče i The Poruke, pomalo sam se izgubila, malo me sve to umorilo i dosta sam ih zaboravila. I to je točno problem ove serije. Priča je super, ideja je super, sve izgleda vrlo dojmljivo, Benedict Cumberbatch vjerojatno će za ulogu Vincenta - ali i Erica - dobiti hrpu nagrada, a trebao bi ih dobiti i McKinley Belcher III za ulogu policajca Michaela Ledroita jer ju je fantastično odigrao. No sama serija - iako vrlo zanimljiva i originalna - prečesto pada kao žrtva vlastite pameti i ambicije pa zbog prebrojnih strandova i društvenih komentara prerušenih u scene postaje naporna.