Sve je počelo 2011. godine, kad su dva komičara s dotad već izgrađenim karijerama i ugledima - Tim Heidecker i Gregg Turkington - počela snimati audiopodcast 'On Cinema at the Cinema', u kojem su parodirali podcaste s amaterskim osvrtima na filmove. Ruganje amaterskim movie podcasterima postalo je nešto jasnije kad su, nakon godinu dana tih kratkih podcastova (cca 2 minute), prešli na video web-seriju, u kojoj su se Tim i Gregg, kao mnogi filmski kritičari prije njih, smjestili u (virtualnu) kinodvoranu i ondje razmjenivali dojmove o trenutnoj kinoponudi.

Neupućenima je u početku sve moglo izgledati - i vrlo vjerojatno JEST izgledalo - kao nešto kvalitetnije producirana i snimljena youtuberska furka, u kojoj dva lika koji nemaju blage veze o filmu, a najvjerojatnije i ne gledaju filmove o kojima govore - misle da svijetu mogu i moraju pokazati svoju pronicljivost i ekspertizu kroz preporučivanje filmova koje treba pogledati. Namjerno nisam stavila ono što su najavljvali u svojoj špici - da će i upozoravati na filmove koje treba izbjeći - jer još u prvoj sezoni njihove web-serije postaje jasno da gotovo nijednom filmu ne daju manje od maksimalne moguće ocjene, a koji put i više. Five bags of popcorn ili pet škarnicala kokica najveća je ocjena u njihovu sustavu ocjenjivanja i vjerojatno najčešće izgovarana fraza u seriji.

Pritom su im argumenti božesačuvaj ili nikakvi, što je posebno smiješno u slučaju Gregga Turkingtona, kojeg Tim Heidecker - voditelj emisije - stalno predstavlja kao svojeg gosta i filmskog eksperta. Greggova se ekspertiza, naime, svodi na to da čovjek posjeduje enormnu kolekciju filmova na VHS kasetama, da inzistira na gledanju filmova upravo na tom mediju (ili u kinu) i nikako u modernijim formatima i da je zagriženi fan opskurnih i kvalitetom upitnih filmova iz osamdesetih i devedesetih. Gregg je neka vrsta kolekcionarskog manijaka, ali bez ikakvih kriterija, koji je zainteresiran samo i isključivo za filmove i samo o njima želi razgovarati iako nema što pametno o njima reći. U kasnijim sezonama, na primjer, kao jedan od glavnih kriterija procjene kvalitete filma navodi njihovo trajanje u minutama ili njihove nepostojeće poveznice s drugim filmovima na temelju jedne riječi u naslovu.

Tim Heidecker je pak najmanje od svega zainteresiran za filmove. O njima govori samo zato što su mu oni izgovor da snima podcast i emisiju u kojima se obraća javnosti, a uvjeren je da publici ima što reći - o svemu. Već u prvoj sezoni vrlo često skreće u digresije o svojem privatnom životu, zdravstvenim problemima i političkim stavovima, a kako sezone odmiču, događaji iz Timova života, njegovi sve nevjerojatniji zdravstveni problemi (koje si najčešće uzrokuje sam), drugi projekti kojima se bavi, odnosi s drugim ljudima - privatni i poslovni - zapravo postaju pripovjedački luk cijele serije, a od Heideckera čine jedan od najkompleksnijih i najbolje profiliranih likova u suvremenoj komediji, možda čak i među ostalim fiktivnim likovima.

Jer da - iako i Tim i Gregg u seriji 'On Cinema at the Cinema' nastupaju pod svojim pravim imenima, oni ipak glume fiktivne likove. Nisu čak ni fiktivna verzija samih sebe jer proguglate li nešto o njima, vidjet ćete da žive potpuno drugačijim životima nego Tim i Gregg u seriji, da imaju potpuno drugačije interese i karijere pa i ličnosti. Jedina dodirn točka s fiktivnim Timom i Greggom im je to što su i u stvarnom i u fiktivnom životu obojica glumila sporedne uloge u superherojskim filmovima.

Uglavnom, cijela priča s nebuloznim osvrtima na filmove i Timovim suludim privatnim životom ovdje je namjerno osmišljena za seriju i izvor je beskrajne, nevjerojatno originalne komedije, jedne od profinjenijih i pametnijih od svega komičnog što imate prilike gledati u bilo kojem medijskom obliku.

Kroz likove Tima i Gregga i čitav niz sporednih (ali važnih!) likova koji se pojavljuju u seriji, 'On Cinema...' je postao više od 15-minutnih epizoda parodije filmske kritike. U seriji je stvoren čitav paralelni svemir, i to je postignuto vještom izgradnjom karaktera, vizualnim identitetom, aktivnostima na drugim platformama - Twitter, Facebook, web-stranice i fiktivne organizacije kao što je Greggov Victorville Film Archive, specijalne trosatne emisije povodom dodjele Oscara, pa čak i jedno suđenje za ubojstvo, snimljeno tako uvjerljivo da se čini kao da je preuzeto sa sigurnosnih kamera.

U četrnaest sezona serijala zapravo najviše pratimo razvoj lika Tima Heideckera, osobe kakvu nitko ne želi u svojem životu, ali je ipak susrećemo iza svakog ugla. Tim je prije svega uvjeren da je uvijek u pravu, čak i kad ga tragikomedija njegova vlastitog života neprekidno opovrgava. U inzistiranju da je uvijek u pravu spreman je biti verbalno i fizički agresivan, nevjerojatno glup u argumentaciji i izvrtanju logike, morala i pravnog sustava, spreman je vrlo konkretno okriviti druge ljude za svoje pogreške, pa čak i zločine, a spreman je i sam sebe mučiti i dovoditi u smrtnu opasnost.

Timovi zdravstveni problemi gotovo su pa zaseban rukavac priče od početka serijala - imao je dijabetes koji je poricao unatoč notornim simptomima, ugruške u mozgu koje je operirao unatoč protivljenju njegove prve žene (to je dovelo i do razvoda), infekcije kože zbog prljavih akupunkturnih igala, opekotine trećeg stupnja po cijelom tijelu zato što je nemarom spalio Greggovu kuću i arhiv pa zatim od prijatelja u bendu u kojem je svirao tražio kožu i RUKU za presađivanje... Liječio se i sumnjivim holističkim metodama izvjesnog Dr. Sana, zbog vjerovanja u antivakserske priče umro mu je jednogodišnji sin (vjerojatno najšokantnija priča u cijelom serijalu), pio je vodu iz kanalizacije vjerujući da je ljekovita...

Sve je to bilo popraćeno i Timovim fizičkim transformacijama - od variranja u tjelesnoj težini, promjenama stila, maski, frizuri i make-upu, koji su vrhunski za jedan ovako jednostavan show, koji se uglavnom odvija u jednoj prostoriji, s klasičnom postavom tri kamere i malo osoba u kadru. No kao što rekoh, ova serija osim svega ima i vrlo specifičan vizualni identitet - samo zato što je jednostavan, ne znači da nije djelo apsolutno promišljenog genija koji je sve razradio do zadnjeg detalja.

Višedimenzionalnosti showa pridonose i dodaci - Timova autorska igrana serija 'Decker', u kojem Tim glumi frajera kakav misli da jest, utjelovljenog u agentu CIA-e naslovnog imena, a jedna od najsjajnijih točaka u serijalu jest suđenje Timu zbog ubojstva drugog stupnja, u kojem ovaj preuzima ulogu vlastitog branitelja. Optužen za smrt dvadeset mladih ljudi na koncertnom festivalu koji je sam (neovlaštno) organizirao, pa ondje u suradnji s gore spomenutim Dr. Sanom prodavao vejpove sa smrtonosnim supstancama, Tim ni u tom slučaju ne osjeća krivnju. Iako znamo da će se izvući jer 'On Cinema...' se bez Tima ne može nastaviti, taj se proces gleda na rubu stolca i s noktima u zubima i - nikog neće razočarati.

Tim je u stvari vrlo zanimljiv, duhovit i kompleksan odraz onoga što se danas događa u Americi pa i u cijelom svijetu - sukus raznih alt-righterskih, zavjeraških i sličnih ignorantskih ideologija zbijen u jednu nesigurnu osobu koja na silu želi dominirati nad ostalima. Tim, međutim, ni sekunde nije jednodimenzionalan - to je ponekad Gregg, iako i u njemu ima kompleksne strukture, motivacije i (krajnje suzbijene) emocije. Njihov međusoban odnos rapsodija je toksičnog i suovisnog, suludog i (auto)destruktivnog, a svemu tome pridonose i odnosi s drugim likovima koji se pojavljuju u showu.

Dalo bi se o seriji 'On Cinema...' napisati još kartice i kartice, dapače, možda čak i ozbiljne eseje, analize, seminarske i diplomske radove. No sigurno je da ovaj kultni višeplatformski fenomen, koji ima malu, ali vjernu publiku zaslužuje mnogo više pozornosti nego što je ima. Jer bez imalo pretjerivanja - riječ je o jednom od inovativnijih pristupa komediji, drami, razvoju likova i priče, ali i komunikacije s publikom. Uključite se, nećete požaliti.