Oficijelni, a vjerojatno i donekle točni opis rada Danice Dakić, glasio bi da se umjetnica bavi 'kulturnim, političkim i zemljopisnim vidovima jezika i identiteta'. Nadalje, može se navesti da je središnja tema njezine umjetnosti 'redefinicija identiteta i pojma doma stvorenog i uvjetovanog različitim faktorima kao što su rat, religijske borbe, društvene promjene i proces globalizacije'. Tom bi se nizu mogle dodati i tehničke specifikacije, da umjetnica djeluje u medijima videa, fotografije (u suradnji s Egbertom Trogemannom), crteža, performansa... No iza donekle neizbježnih napisa o duboko društvenoj uronjenosti suvremene umjetničke prakse, na zagrebačkoj retrospektivi otkriva se autorski opus koji posve transcendentira pojavnost svojih predložaka te koji od stvarnosnih referenci čini zasebnu, samodostatnu i visoko sugestivnu fikciju.
Retrospektiva Danice Dakić (Sarajevo, 1962) predstavljena je kroz nekoliko ključnih radova čiji je doseg nadišao stroge regionalne okvire, kao što su 'Role Taking, Role Making' (2004/05), 'Isola Bella' (2006/07) te videoinstalacija 'El Dorado' (2006/07).

Pri predstavljanju opusa Danice Dakić često se navodi umjetničina izjava 'Biti svuda pomalo stranac za umjetnika je dobra pozicija'. Osim biografskog fakta umjetnice koja već 20 godina živi i stvara na relaciji Düsseldorf - Sarajevo te koja je studirala u klasi glasovitog Nam June Paika te recepcijske vizure djela kojom se velikodušno otvara prostora za Drugog, radi se zapravo o krucijalnom metodološkom alatu te konzekventno, ključu pristupa za njen opus. Štićenici doma za duševno i tjelesno hendikepiranu djecu u Pazariću u BiH postaju u radu Isola Bella samostalni akteri elaborirane teatarske mizanscene, koja uključuje viktorijanske maske i pozadinu s prizorima rajskog vrta. Izmještenost modernih identiteta nalazi se upravo u mnogostrukosti i relativnosti pozicije promatrača, u ovom slučaju, umjetnice kao izvjesnog maître de jeu svojih djela, koja svjesno uzmiče pred aktima protagonista. Ta se matrica otkriva i u radu 'El Dorado' za Documentu u Kasselu, u kojem izbjeglice i emigranti iz doma u Kasselu propitkuju svoje mjesto i identitet uz pozadinu tapeta s motivom El Dorada, obećane zemlje.

Tezu koja se nameće o posvećenosti marginalnim skupinama, poput romske kazališne trupe Prolipe koja ima središnju ulogu u radu 'Role-Taking, Role-Making', demantira sama umjetnica: 'Nisam društveno angažirana umjetnica. Mene ne zanimaju ljudi s kojima radim zato što pripadaju nekoj marginalnoj skupini, nego zato što me nadahnjuju. Uostalom, što je to marginalna skupina? Svatko je za nekog marginalna grupa.' Umjetničin odgovor više je nego prikladna replika svim dobronamjernim etiketama kojima se obilježava njezino djelo.