Nakon odgledane jedine dramske premijere 56. splitskog ljeta, 'Smij i suze starega Splita', temeljenu na napisima kroničara Ivana Kovačića (1987-1991), dobiva se dojam da su autori htjeli donekle osuvremeniti, kako izražajno, tako i semantički, pučke priče o starom Splitu, ali su ipak zastali pred prebrojnim scenama plačljivog sentimenta propustivši tako priliku da se i s razmakom od jednog stoljeća sredina, barem u kazališnoj formi, susretne s iole realnijem slikom svoje prošlosti.

Istina, autorima predstave, dramuturginji Olji Lozici i režiseru Goranu Golovku, niz je elemenata dopuštao da se itekako značajnije odvaže u prvom scenskom postavljanju Kovačićeve kronike. Obimni tekst koji dokumentira težački svijet Splita s kraja 19. i početka 20. stoljeća ne posjeduje imanentnu dramsku vrijednost, no zato može pružiti priliku autorima i glumcima za snažnu ambijentalnu izvedbu (ili, riječima režisera, 'obredno zbivanje s elementima dramskog'). Prije svega, bila je tu asocijativna i razvedena dramska struktura u kojoj glumci pokrivaju više uloga, koja dakle pruža oduška za višestruku glumačku igru lišenu uobičajenog psihologiziranja i praćenja ionako nepostojećeg zapleta. Zatim, na raspolaganju im je bio scenski zahvalan prostor Sustipana koji, unatoč rudimentarnom i nimalo suptilnom osvjetljenju, može postati pravi poligon vibrantnog ambijentalnog teatra. A ponajviše hrabrijim intervencijama mogla se skrenuti pažnja s toplog pogleda u Arkadiju prošlosti na svo naličje te iste prošlosti, nimalo ružičasto, ali zato posve utemeljeno, bigotnost, ksenofobiju i hipokriziju siromašnog puka. No do značajnijeg pomaka nije došlo.

U dramaturškom pogledu propuštena je prilika da se napravi efektni kolaž. Tu je tako suvišan lik pripovjedača-autora (kojeg tumači Ratko Glavina), niz je ponavljanja, a scene, posebice u drugom dijelu predstave, sve više naginju sentimentalnosti nego kondenziranim, pa i ilustrativnim sličicama. Glumačka postava, suočena s jezikom koji je davno izašao iz opće uporabe, mogla se tako više osloniti na fizičku ekspresiju. Kostimi (Marija Maca Žarak) su barem u prvom dijelu predstave barem donekle odstupili od kolorita lokalnih nošnji, dok autentični napjevi nisu baš najsretnije iskorišteni.

Spekulativno gledajući, tendenciozna autorska skupina možda bi od dotičnog materijala i proizvela kazališni događaj koji ne bi bio instantno svidljiv, ali to je u kontekstu dotičnog ljetnog festivala, koji ne pokazuje pretjerani interes za suvremenost, vjerojatno previše očekivati. Imaginarij ondašnjeg, ali u mnogočemu i suvremenog Splita, bilo da radi o osnivanju Hajduka, kinu Karaman ili o 'furbastom' duhu stanovnika grada, prijeđen je uglavnom s dobro ustaljenom blagonaklonošću. Potreba da se prošlost uzdiže na pijedestal i da se od nje stvara utješna fikcija koja nudi lažnu nadu da je nekoć bilo bolje, pravednije i ugodnije, posve je razumljiva, no teatarski projekt trebao bi ciljati ipak nešto dalje od najšireg horizonta očekivanja.

U danim okolnostima, 'Smij i suze starega Splita' ima dakle sve šanse da pobere simpatije kod svekolike splitske publike željne kako prepoznavanja, tako možda svježeg sloja nostalgija ili novog para ružičastih naočala. No ta je stavka ionako najmanje vezana uz teatar.