Koja je prava slika Starog kontinenta i je li uopće moguće imati samo jednu? Je li matrona, a neki bi rekli i ocvala kurtizana, već dovoljno umorna pa dopušta da joj se agonija produljuje proširenjima u koje ulazi čak i mala hrvatska kifla? Ili je pak samo odraz šarenog svijeta, ne više vrh Babilona nego njegov sve manje važni sporedni kolosijek? Svim tim pitanjima bavi se koprodukcija Zagrebačkog kazališta mladih, Repertoarnog kazališta iz Birminghama, Državnog kazališta u Dresdenu i Poljskog teatra iz Bydgoszcza, ali na njih ne daje odgovor. Čak ni ne pokušava.

Priča o Europi i njezinim stanovnicima, autohtonim i pridošlim, o njezinim povijesnim frustracijama, netrpeljivostima i konfliktima, o njezinoj nominalnoj otvorenosti i faktičnoj zatvorenosti... nova je koliko i domaći san o njoj. Zato pozvati četiri autora da još jedanput nešto o tome kažu nije loša ideja za pristup Unijinim fondovima, ali je predvidiva i sasvim prozirna u svojoj tendencioznosti, s obzirom na aktualno stanje Europe i skori ulazak Hrvatske u 'veliku europsku obitelj'.

Problem s europskim projektima kojima ZKM u posljednje vrijeme učvršćuje svoju unutar Hrvatske vodeću, a izvan nje vrlo propulzivnu poziciju, i jest u tome što oni esencijalno imaju smisla samo u vidu protoka ljudi, ideja i sredstava, ili, drugim riječima – u danas gotovo mitskom i neizbježnom umrežavanju.

Međutim, umjetnosti ili barem kazališno važnoga u svemu tome ima malo. Iako jest prilika za proboj, koja nekima među njima možda više i nije potrebna, paket u kojem dolaze Małgorzata Sikorska-Miszczuk, Lutz Hübner, Steve Waters i Tena Štivičić stoga u samom početku ima ugrađenu pogrešku. U želji da definiraju različite europske perspektive, njihovi tekstovi su uglavnom negativno intonirani i problematski, uz programiranu dozu humora i tragedije, i svaki bi za sebe još i imao neke šanse, dok zajedno tvore tek nasilno uklopljeno tkivo predstave providne kritičnosti. Iz pokušaju spajanja poetskog rukopisa jednog autora s uzemljenom duhovitošću drugoga, simbolizmom trećega i nostalgičnom rezignacijom četvrtoga, nastao je tek bastard, baš kao i iz animalne Zeusove žudnje prema lijepoj mladoj Feničanki.

Sigurni izbor za režiju tako zadanog projekta je Janusz Kica, čovjek čije porijeklo i karijera jest najbolji primjer europskog prožimanja i multikulturalizma. Zadatak spajanja nespojivoga u bešavnu cjelinu on ispunjava iskustvom i razigranošću u detaljima, ali i zahtjevom da se izvođači ne razmeću ekspresijom te posljedično ni ne nadmeću. Zato mlađi prvaci ZKM-a Jadranka Đokić i Krešimir Mikić ovdje daju tek nužni minimum, daleko manje od onoga što su na istoj pozornici već dovoljno puta pokazali da znaju i mogu.

Redatelju se u minus može upisati bojenje zidova bijele simbolične kutije koju potpisuje dizajnerski kolektiv Numen, jer je metaforika uniformiranosti u 'europski plavu' i previše doslovna i istodobno iznenađujuće pojednostavljena. Iako ni to nije bitno inventivnije, neusporedivo veći dojam ostavlja jasna omeđenost prostora igre kao strogo kontroliranog i kamerama multimedijalnog eksperta Ivana Marušića Klifa trajno nadziranog područja.

U izvedbenom smislu i sama je predstava tako najbolji i najgori europski proizvod – uniformirana po zakonima tržišta i mode, a opet tradicionalna u nužnoj mjeri i s dovoljno tragova za koje se gledatelj može uhvatiti između već kanoniziranih takozvanih novokazališnih postupaka. Kao predstava ova 'Europa' o Europi ne otkriva ništa novo i zato ne otvara oči niti zaista problematizira. Ona je samo kazališna varijanta reklame za referendum o pristupanju EU, i to od one vrste reklama koje svoju publiku navodno ne žele ni manipulirati niti lagati.

Međutim, stiže s nekoliko mjeseci ili godina zakašnjenja, s obzirom na to da danas svaki malomišćanski euroskeptik iz srca ili s oboda kontinenta može o Europi reći barem toliko koliko se čuje u ZKM-u, ako ne i puno više. Već je postala poštapalica da kazalište laže, a ova predstava-projekt i – farba.