Iako je 'kazališni klaun' izričaj kakvog do sada u Hrvatskoj gotovo da nismo niti sretali, svi koji su predstavu do sada vidjeli, bez obzira da li im se svidjela ili ne, a bez lažne skromnosti, skoro sve je oduševila, ističu upravo tu svježinu kazališnog izraza koji koristimo. Jednostavnost i nepretencioznost dramaturgije, scenografskih rješenja te mogućnost da se publika u svakom trenutku poistovjeti s onime što gleda, a sve to kroz urnebesnu komiku situacija, pratnju benda i gotovo dječju naivnost klauna, te samoironiju. Čini se da se publika zasitila nekih špranci koje većinom viđaju u našem teatru, barem na planu izraza koji se koristi.

Cirkus teatar u Francuskoj uživa veliku popularnost i ugled. Primjećujete li pomak i kod hrvatske publike i smatrate li da se položaj cirkus teatra na našoj kulturnoj sceni promijenio nabolje? Kako je hrvatski cirkus teatar pozicioniran u odnosu na Europu?

Da, naša je cirkuska scena vrlo mala. Produkcijom predstava novog cirkusa gotovo da se nitko ne bavi. Ipak, zadnjih godina osjeti se pomak u interesu naših redatelja da iskoriste neke elemente cirkusa u svojim predstavama. Glumci-artisti Triko Cirkus Teatra, osim u našim predstavama koje do sada imamo tri – 'Poppin silazi' (r. Dubravka Crnojević-Carić), 'Slavuj' (r. Lee Delong), te 'Kikiriki' (r. Lee Delong) - igraju i u drugim kazalištima, surađuju kao suradnici za pokret na akrobatskim i žonglerskim vještinama. Tako da definitivno možemo reći da se stvari pomiču nabolje. Pa i izbor naše (hrvatske) jedine klaunske predstave u ovako važan kulturni projekt kao što je 'Croatie, la voici' puno govori o tome da se vrsta kazališta koju mi prakticiramo poštuje i prepoznaje. Istina, polako, ali i to je nešto!

Što se naših glumaca tiče, mogli bismo reći da je to utjecaj 'iz druge ruke', čime nikako ne želim umanjiti njegovu važnost. Naime, svi mi sudjelovali smo na nekoliko klaunskih radionica koje je vodila Lee Delong. Ona je završila Lecoqovu školu u Parizu. Posebnost je te klaunske tehnike u tome što izlazi iz same osobnosti glumca. To nije karakter, to je ono što ja, kao Iva, jesam, samo u malo naglašenijem obliku. Klaun živi ovdje i sada, i gotovo da nema niti prošlosti niti budućnosti. Tako je i u 'Slavuju'. Iako predstava priča priču, svaka scena za sebe plod je situacije sada i ovdje. Jedan od važnih aspekata klaunerije, koji proizlazi iz situacije sada i ovdje, komunikacija je s prisutnom publikom, osluškivanje svega što se može osjetiti u trenutku igre, što igru neprestano čini podložnom improvizaciji. Zato je i svaka izvedba 'Slavuja' drugačija. Drugi aspekt klaunerije je da se tiče čovjeka u esencijalnom, a ne društvenom smislu. Znamo da je komika vezana uz društveno okruženje. Engleze ne nasmijava isto što i Francuze, na primjer. Ali upravo zato što su neopterećeni prošlošću i budućnošću, klaunska komika nadilazi granice mentaliteta. 'Slavuj' je ovo ljeto igrao na 5. festivalu Siguientescena u Qeretaru, Meksiko, i bio je također odlično prihvaćen. Mislim da je to upravo zbog navedene karakteristike klaunskog kazališta.

Diplomirali ste anglistiku te komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako ste postali akrobat, koreograf i pedagog novog cirkusa?

Oduvijek sam se bavila kazalištem. Već od djetinjstva pohađala sam dramske satove Vladimira Krušića. Ono što nam je on usadio kroz našu dugogodišnju dramsku edukaciju bilo je da osim što u kazalištu glumimo, što nam je kroz djetinjstvo bilo najvažnije, da i puno čitamo. Uz taj utjecaj, i utjecaj moje profesorice hrvatskog jezika u srednjoj školi Suzane Marjanić, ja sam odlučila, umjesto da idem na glumu, upisati Filozofski fakultet u Zagrebu. Kazalištem se u periodu studiranja nisam prestala baviti. Zajedno sa svojim prijateljem Vedranom Jukićem osnovala sam Šipak Kazalište, eksperimentalno studentsko kazalište čija je predstava 'Sedma uvertira: Brod' pobijedila na 40. smotri kazališnih amatera Hrvatske, nakon čega smo putovali diljem svijeta, te osvojili još nagrada. 'Brod' je 'oplovio' Tanzaniju, Kanadu, Norvešku, Litvu, Iran... Negdje s 20 godina zainteresiralo me akrobatsko kazalište pa sam se tako odlučila malo pozabaviti akrobatiranjem na trapezu i akrobatskoj tkanini. Tada je bilo nemoguće igdje u Hrvatskoj učiti takve vještine, pa sam išla na radionice u Italiju i Njemačku. Tada sam se, sasvim spontano, počela baviti i cirkuskom pedagogijom, poučavajući prvo svoje prijatelje žonglere akrobatskim vještinama, a onda i sustavno kroz cirkuske projekte, radionice i akrobatske konvencije koje smo organizirali. Spontano se onda stvorila i želja da produciramo i predstave u maniri suvremenog cirkusa...

Kakvi su planovi Triko Cirkus Teatra za budućnost?

Triko Cirkus Teatar upravo radi na novoj predstavi 'Dvije i pol sestre', trećem dijelu klaunske trilogije koju radimo s redateljicom Lee Delong. Prvi dio je predstava 'Kikiriki', a druga 'Slavuj', koju sada igramo u Gargenvilleu 22. rujna 2012. Predstavu radimo u programskoj suradnji s međunarodnim centrom za usluge u kulturi, a premijerno ćemo je izvesti na Silvestrovo. U novu godinu ući ćemo s novom predstavom! Nakon toga, nema odmora. Odmah počinjemo rad na predstavi za djecu Lane Šarić 'Iglica', koju će režirati Ivica Šimić, a predstavlja produkcijsku suradnju kazališta Mala scena i Triko Cirkus Teatra. Početkom veljače putujemo u Irsku, Galloway, gdje ćemo izvesti 'Slavuja'.