Plodni i nagrađivani prvenstveno dramski autor, ali i redatelj, Schimmelpfenniga se nije dovoljno postavljalo na domaćim pozornicama, iako jest riječ o glasu koji je obilježio prošlo desetljeće ne samo njemačkog teatra.

Izuzetak je tek pokoja intervencija Dubravka Torjanca, neumornog prevoditelja s njemačkog i pratitelja tamošnjih kazališnih gibanja, koji je u prosincu prošle godine i sam režirao jednu od najčešće izvođenih drama ovog autora 'Arapsku noć'.

On je preveo i 'Push Up 1-3', a izvornik su dramaturški obradili Dubravko Mihanović i sam Harjaček. U osnovi radnje neidentificirana je korporacija čiji zaposlenici ipak jesu ljudi, ali si to mogu priznati tek ponekad, kad se pogledaju u ogledalo i kad su sami sa sobom. U svim ostalim situacijama oni su zvijeri kapitalizma, spremni na borbu za uspjeh, priznanje, novac i karijeru.

'Kapitalizam je super, svi ljudi imaju jednake šanse da uspiju i postanu bogati!', ironičan je Harjaček prije druge, zagrebačke premijere, s obzirom na to da je šibenska održana na Valentinovo.

Međutim, istodobno je i sasvim realan: 'U temelju sistema o kojem je ovdje riječ nije profit nego rast profita. Kad se puše u balon i zaboravlja da je već dovoljno napuhan, on mora puknuti. Kod Schimmelpfenniga se ta jednostavna fizikalna činjenica pretvara u ljudske sudbine', tvrdi redatelj objašnjavajući autorove namjere.

'Pucanje balona ili 'pucanje' ljudi je u biti isto. Ako se uvijek mora ići dalje i dati više, taj put mora imati i svoj kraj. Ova drama pokazuje nekoliko lica tog kraja preko šest karaktera koji na gotovo melankoličan način tragaju za svojom srećom, točnije za mjestom gdje su je izgubili.'

Dramska tehnika Rolanda Schimmelpfenniga nije uobičajena, jer većinu teksta čine monolozi i naracija. No napominje Dario Harjaček, riječ je o univerzalnoj priči: 'Danas uglavnom mislimo da uspješni i svome poslu predani ljudi zaslužuju sreću. Meni se čini da je to potpuno pogrešna premisa, jer sreću treba tražiti negdje drugdje. Schimmelpfennig je autor koji govori upravo o tome da su takvi ljudi nesretni i da su u svojoj samoći i svojim monolozima tek u stanju artikulirati vlastitu nesreću. Oni ne spavaju, nemaju suvisle odnose s drugim ljudima, oni nemaju nikakve okolnosti u kojima bi mogli stvoriti dom ili prisnost s bilo kime. Jer za to nemaju vremena.'

Te nimalo sretne likove u ovom komadu tumače Barbara Nola, Antonija Stanišić Šperanda, Amar Bukvić, Bojana Gregorić Vejzović, Zoran Gogić, Sven Šestak i Ivana Bolanča iz kazališta Gavella te Jakov Bilić, mladi glumac koji bi trebao postati zametak ansambla šibenskog HNK. Šibensku stranu u autorskom timu predstave drži i kostimografkinja Sara Lovrić Caparin, aostatak čine zagrebačke snage: scenografi Iva-Matija Bitanga i Leo Vukelić te skladatelji Pavao Miholjević i Jura Ferina.

Koprodukcija dviju kazališnih kuća za redatelja je sretna okolnost u kojoj su svi na dobitku: 'Šibenik, koji se pokušava profesionalizirati, dobiva predstavu na visokom profesionalnoj razini, koju igra prema svojim mogućnostima i potrebama lokalne publike, a dramsko kazalište Gavella dobiva financijsko rasterećenje.' Koliko će 'Push Up 1-3' igrati u Šibeniku nakon premijere, tek će se vidjeti, ali u Zagrebu ga čeka premijerni blok od 28. veljače do 4. ožujka.