Ne, ovo nije film o alkoholičarima. Nije niti film kakve smo svakodnevno navikli gledati u kinima.

Nakon što je Damir Čučić 2012. prikazao svoj dugometražni 'Pismo ćaći' i neočekivano, ali zasluženo dobio Zlatnu Arenu za najbolji film, zvuk, montažu i sporednu ulogu, čini se da je dobio motivaciju i hrabrosti za novi eksperiment. Identično kao i 'Pismo ćaći', i ovaj je film snimljen u kući Marija Habera u Samoboru.

Evo o čemu se radi.

Dok je Eric Maria Strom (što je umjetnički pseudonim Maria Habera), bio dječak, u djedovu kuću dolazila su četiri fratra te ga naučili raditi liker od vina. 40 godina kasnije, Eric Maria Strom i dalje se bavi proizvodnjom ilegalne rakije. Kako je osim predanog proizvođača rakije ujedno i tehničar zvuka, čak više od desetljeća snimao je razgovore svojih najbližihi zvukove u vlastitoj kući te oko fermentora alkohola. Želio je napraviti radiodramu o rakijašima. Sveukupno, snimio je oko 60 sati materijala.

Film u slikama rekonstruira audiosnimke tih razgovora. No, dok mi budnim okom pratimo ljepotu kadrova i eksperimentiranje tehnikama čiji su produkti snimke slične obradama kroz filtere photoshopa (blur, pixelate), pored nas gotovo neprimjetno prolazi snimka stvarne radnje.

Ne, nije ju moguće gledati očima. Samo ušima.

Da film nije snimljen načinom kojim jeste, dakle eksperimentalnim, bio bi to samo još jedan u nizu dokumentarnih filmova s tragičnim događajem. Naime, ovo umjetničko djelo uglavnom je mješavina projekcija starih fotografija i snimaka po predmetima koji se nalaze unutar Haberove kuće u Samoboru. Uz samo prirodno svjetlo koje u prostoriju dopire kroz prorede žaluzina i tek pokojim umjetnim svjetlom viseće ili male stolne lampe, stvara se jedan neprekinuti čarobni ples svjetlosti, sijena i boja. Staklene i kristalne čaše, kotao, ruka, prozor, lice - sve su to mediji na koje se projicira, koji zbog različitosti svojih materijala i oblika proizvode najraznovrsnije kreacije.

Posebno zanimljivi, kadrovi su kapanja tekućine (koja će postati rakija) u posude, njihovo tih kapi i ples mjehurića koji nastaju radi potiskivanja zraka. U par navrata taj proces proizvodnje snima se tehnikom stop animacije. Osim što redatelj ovdje razbija moguću monotoniju, još je važnije što eksperimentira raznim tehnikama i vrstama (dokumentaristički, igrani, animirani), stvarajući nešto novo, većini neviđeno.

Hvala mu, jer pulska publika dobila je priliku sudjelovati u vizualnoj senzaciji.

Osim spomenutih kadrova, tu su i snimke paučina, visećih kabela, rešetki, željeznih ventila, žaluzina, savršena zrcaljenja vatre u prozorskom staklu kada vani pada snijeg, dim cigareta. Tu su i kadrovi lica, uglavnom s očima u prvom planu. Zapravo, tijekom cijelog filma kadrovi su krupni, naglašavajući tako jedan mikrokozmos malog, običnog čovjeka i njegovih privatnih problema.

Iako se kroz zvuk i na fotografijama prikazuju i ostali likovi, jedino glavnog Erica Mariu Stroma vidimo u stvarnom vremenu filma.
Film je poseban ne samo zbog raznih tehnika, već i po načinu snimanja; kamera ni u jednom trenutku nije na stalku, ona je u rukama snimatelja. Time se dodatno naglašavaju prirodnost i dokumentarizam. Takav, pomalo amaterski način snimanja, Čučić vrlo često koristi u svojim filmovima. No, to ne znači da su njegovi filmovi amaterski. Već pred tri godine uvjerio nas je u suprotno.

I kutovi snimanja su različiti, a poprimaju cijelu jednu lepezu perspektiva, od kako se kaže žablje, do ptičje.
Ovaj ples raznih oblika, svjetlosti, boja, kutova snimanja, animacija i ostalih tehnikalija, ne bi bio ni približno atraktivan završnoj verziji filma da nije bila korištena i posebna glazba. Klasični zvuci Johana Straussa prekidani zvucima jazza, odlično su uklopljeni u cijelu priču.
I sad, kad smo napokon ispričali tu storiju o tehnikama snimanja i ljepoti krajnjeg produkta, valja se usredotočiti na posljednji element.
Zadnji kadar. Ericov skok kroz prozor.

Neki kažu, snimka je to Maria Habera koji je tragično, odnosno skakanjem kroz prozor, preminuo u ljeto 2014. godine. Ne bi se svi s time složili, a ponajmanje Čučić koji je jednom prilikom za t-portal kazao sljedeće:

To da je Mario Haber preminuo prošlo ljeto čujem sada od vas, rekli bismo to mi je prvi glas. Koliko znam, Haber je skočio kroz prozor i od tada mu se gubi svaki trag, što nipošto ne govori da je pokojni. Držim da mu je dosadilo društvo pa je promijenio sredinu (...) znači imali smo snimljen film o njegovom nestanku dvije godine prije nego što je skočio kroz prozor (...) ispostavlja se da je dvije godine unaprijed predvidio vlastiti nestanak, pa onda svi mi koji štujemo njegov lik i djelo s pravom smatramo da je svetac.

Eto, zato je ovaj eksperimentalni dokumentarac koji propituje filmski medij posveta toj posebnoj osobi i neobičnom liku koji bi često, kao u filmu, ostajao nevidljiv, gotovo poput duha.