U potrazi za sredstvima izražavanja suvremeni performeri sve češće posežu za vlastitim tijelom kao umjetničkim medijem. I dok će većina promatrača zaključiti da je riječ tek o izazivanju medijske pažnje, performeri iz dana u dan podižu prašinu pridajući svojim točkama velike poruke ili tek predznak šoka i umjetničke slobode.

U nedavnom performansu nazvanom Samojed hrvatski umjetnik Marko Marković pio je vlastitu krv, a publici pritom nudio šećernu vatu. Na čin ga je, kako kaže, navela 'potreba za drastičnim promjenama i potezima'. Dok je ispijanje vlastite krvi na slamčicu za neke označilo dobrodošlo osvježenje na domaćoj umjetničkoj sceni, kao najčešća reakcija na spomen performansa ipak se pojavilo tek rijetko motivirajuće gađenje. Socijalno angažirana poruka je stajala i iza njegova performansa Iglanje iz 2008. u sklopu kojega je, stojeći pred zastavom, posjetiteljima naložio da ga gađaju iglama. Cilj je bio dočarati mučnu hrvatsku zbilju.

Dok Marković svoje djelovanje opravdava nastojanjem da artikulira socijalne probleme, djelovanje umjetnika Marca Evaristtija najbolje opisuje slogan 'šok zbog šoka'. Prilikom performanasa nazvanog Bon apetite posjetiteljima je poslužio 48 mesnih okruglica i paštetu načinjenu od vlastitog sala. Bez neke životno važne lekcije poručio je tek da nije 'kanibal onaj tko konzumira umjetnost'

Rubom umjetnosti i etičkih zakona nerijetko je šetao i srpski umjetnik Zoran Todorović. Jedan od radova koji tu zemlju ove godine predstavljaju na Venecijanskom bijenalu njegovi su pokrivači načinjeni od ljudske kose. Instalacija nazvana Toplina sastoji se od 1.200 kvadratnih metara pokrivača za čiju izradu je iskorištena kosa 240.000 ljudi. Kosu je mjesecima skupljao u frizerskim salonima i kasarnama, a svoja reciklirana djela namijenio je za izlaganje, upotrebu ili čak DNK testiranje kojim bi svako tijelo dobilo svoje ime i prezime. I u svojim ranijim projektima Todorović se bavio načinima provođenja takozvane 'biopolitičke' kontrole putem kojih je istraživao kako institucije kontroliraju ljudsko tijelo. Za projekt Agalma dao je načiniti sapun od vlastitog sala koje mu je odstranjeno zahvatom liposukcijom i posjetiteljima na raspolaganje dao kabinu gdje se njime mogu nasapunati.

Iz susjedne države dolazi i baka performansa Marina Abramović. Abramović se smatra pionirkom u korištenju performansa kao forme vizualne umjetnosti i prije svega je zanima istraživanje i pomicanje granica vlastitog tijela. Prvi performans nazvan Ritam izvela je 1973, a prilikom njega je, koristeći 20 noževa i dva videorekordera, igrala rusku igru ciljanja prostora među prstima. Svaki puta kada bi se porezala, u ruke je uzela drugi nož. Jedan od njezinih radova koji je podigao najviše prašine je Ritam 2. U prvom dijelu performansa popila je tabletu koja izaziva katatoniju, odnosno potpunu paralizu mišića i u tom stanju je satima nepomično ležala pred publikom. U drugom dijelu je popila tabletu koju liječnici prepisuje agresivnim osobama, pa je doživjela i umnu paralizu.

Umjetnice Kira O'Reilly i Helena Goldwater nadahnuće nalaze u feminizmu. O'Reilly se za rad pod nazivom Inthewrongplacesness (2006) izložila u zagrljaju s tijelom mrtve svinje, tjerajući posjetitelje na komparaciju, promišljanje o ženama, njihovoj zahtjevnoj estetskoj ulozi i odnosu prema vlastitom tijelu. Goldwater je s druge strane projektom Hot Soak (2006) odlučila golo tijelo prepustiti posjetiteljima koji su bili zamoljeni da joj u ustima, jedan po jedan, tope kockice leda.

Performeri novog doba poručuju da još nismo sve vidjeli i u djelima sve češće koriste tehnologiju i suvremena znanstvena dostignuća. Jedan od najradikalnijih primjera je Cipranin Stelios Arcadious. Nakon deset godina uzaludnog traženja ove godine je napokon pronašao kirurga voljnog da mu u ruku ugradi uho. Ponosni vlasnik trećeg uha smještenog na podlaktici nada se da će na njega uskoro i čuti jer planira ugradnju slušnih receptora. Na cijeli potez nagnalo ga je življenje teze 'umjetnost je više od ilustriranja ideje'.

Inspirirana kiborzima i ljubavlju prema znanstvenoj fantastici, umjetnica Tanya Vlach, koja je u automobilskoj nesreći izgubila oko, umjesto proteze odlučila je ugraditi mikrokameru. Za razliku od provokacije i altruističkih ideja povratka svijeta na pravi trak, Vlach je priznala da bi svoj mali pothvat drage volje unovčila i 'oko' ponudila za vlastiti reality show.