I tako nam je završio još jedan filmski festival u Puli. Nagrade su dodijeljene, nije bilo nekih šokova ni većih iznenađenja, 'Proslava' Brune Ankovića zasluženo je pobrala hrpu Zlatnih arena, ali nije osvojila prevelike simpatije publike, koja je svojim ocjenama nagradila 'Svetu obitelj', raskošnu slavonsku priču Vlatke Vorkapić o mračnim tajnama jedne bogate seoske obitelji početkom šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.

Štošta se na ovogodišnjoj Puli dalo pogledati, ali općeniti je dojam da su domaći i regionalni filmaši u posljednje vrijeme podosta zaokupljeni radničkom klasom, pa i drugima potlačenima i izmučenima – od žena pod čizmom patrijarhata do nestandardnih, nazovimo ih „duginih“ obitelji koje nastoje pronaći svoje mjesto u društvu. Za potlačene i drugačije zauzimalo se i u suludim satirama, kao što je 'Radnička klasa ide u pakao' Mladena Đorđevića, u osvetničkim fantazijama o tajkunima koji dolijaju narodnoj pravdi, kao što je to slučaj kod novog filma Rajka Grlića, 'Svemu dođe kraj', kroz priču o jednoj nježnoj i požrtvovnoj ženi usred radničkog štrajka u 'Ženi s gumenim rukavicama'.

Nacionalni patos više nije cool

Ohrabrujuće je zapravo s te, idejne strane, usporediti suvremeni domaći film s onim što je bio prije desetak ili dvadesetak godina pa zaključiti da smo, osim što su nam filmovi i umjetnički i zanatski mnogo kvalitetniji, i znatno progresivniji. Tradicionalizam i konzervativne vrijednosti, nacionalni patos i bilo kakvi oblici ekstremizma nisu samo potresno prokazani u mračno poetskim filmovima kao što je pobjednička 'Proslava', nego su i službeno uncool, što pokazuju i poruke šašavih komedija kakva je, na primjer, 'Šalša' Dražena Žarkovića.

Iako se ne može reći da je filmska ponuda ovogodišnje Pule vrvjela revolucionarnim filmskim inovacijama, bilo je ponečega što je iznenadilo, kao primjerice, niskobudžetna (točnije, BEZbudžetna) 'Frka', čija je mlađahna ekipa donijela, da se klišeizirano izrazimo, donijela svježinu novih vjetrova na festival te pokazala u kojem se pravcu kreće mlađi hrvatski film – u dobrom. Interesantno je da je film dosta podijelio kritičare, izazivajući sve od zgražavanja do oduševljenja, no tako je uvijek s nečim novim.

Uspjela ratna iznimka i ne baš uspjele komične inovacije

Ono što na festivalu definitivno nije bilo filmski novo dvije su stvari – jedna dobra, a druga loša. Prvo dobra: Kristijan Milić i dalje snima filmove ratnih tema, pa iako se i među kritičarima i među 'civilnom' publikom dalo čuti nešto u stilu: 'Baš bih volio da konačno snimi neku melodramu ili romantičnu komediju', svi smo i opet ostali paf kad smo pogledali 'Božji gnjev'. Što jest – jest, te mu teme idu, nije se istrošio obrađujući ih i još ima štošta reći i pokazati.

Druga, ne tako dobra stvar koja se na festivalu nije pokazala osobito novom jest uporno jurišanje nekih filmaša na ljubav domaće publike prema komediji. Da, poznato je da domaća publika ide u kina gledati domaće filmove samo ako je riječ o komedijama, pogotovo o 'urnebesnim' komedijama čija se duhovitost svodi na mudrost malog čovjeka iz male sredine koji govori specifičnim naglaskom. Iako je na prvi pogled izgledalo da ovogodišnja dva favorita iz tog žanra – 'Živi i zdravi' i 'Šalša' – igraju na neku inovaciju u tom žanru, nije im baš uspjelo.

Film 'Živi i zdravi' igrao je na pokušaj jedne mlade žene da se otrgne patrijarhalnim tradicijama, ali je od toga ispao neduhovit mućak s previše eksplozija i silnim grčenjem da se nalikuje jugoslavenskim komedijama iz osamdesetih. 'Šalša' je pak, sa svojom zombi-kritikom nacionalizma i zatucanosti, počela dobro da bi se rastočila zato što jednostavno – nije smiješna. Maštam o danu kada će se regionalni filmaši ušiljeni na komediju odvažiti i pokušati nešto doista novo. Primjerice, istinsku duhovitost bez štaka naglasaka i regionalnih stereotipa.

Dašak svježine

Sam festival u tom smislu – pronalaženja nečeg novog – čini se, poduzima zanimljive napore jer je na njemu bilo svakojakih nagradnih programa za nove autore i njihove projekte, što je super, pogotovo zato što su tim programima bila pridružena i neka predavanja o razvoju novih filmskih i TV projekata. I inače, festival u Puli već neko vrijeme sa svojom publikom, filmašima i kritičarima komunicira vrlo dinamično, prilagodljivo i otvoreno prema novim stvarima, platformama i načinima komuniciranja.

Nas se, kritičare, primjerice, svakodnevno pitalo da ocjenjujemo filmove koje smo pogledali, diskutirali smo u takozvanim „Kritičarskim dvobojima“, festival je prisutan i aktivan na svim važnijim platformama i generalno je dojam da je Pula, koja je prije desetak-petnaestak godina imala ugled pomalo okamenjenog festivala okrenutog prošlosti (baš kao i domaći film) postala življa, dinamičnija, mlađa. Neka tako bude i dalje.