'Dok su ga jedni ismijavali, a drugi podržavali, Rodin je namećući se izazivao prijepore, gomilao klišeje na svoj račun i izgrađivao svoju legendu, svojstvenu svakom velikanu, jer se legende tako stvaraju. Svi su znali da će ga buduće generacije svrstavati među slavne, među besmrtnike, i zato su ga stavili na tron kiparstva, kojemu je on postao otjelovljenjem', napisala je za katalog izložbe Veronique Mattiussi, voditeljica Rodinova arhiva iz pariškog Muzeja Rodin, koja je radila na zagrebačkoj izložbi, prvoj u Zagrebu nakon više od četrdeset godina.

'Virtuoz u pretjerivanju i majstor u ovladavanju tijelom, bio je začetnikom neprijeporno nove umjetničke prakse iz koje je proizašla moderna skulptura, namrijevši budućim naraštajima ne samo pojedina djela, nego i koncept, testament i baštinu', ustvrdila je, opisavši ukratko životnu sudbinu Augustea Rodina.

Rodin se rodio 1840. u siromašnoj i živahnoj četvrti pariškoga dvanaestog arondismana, otac mu je bio niži činovnik u policijskoj prefekturi, a majka se posvetila kućanstvu i vjerskom odgoju djece. Zbog jake kratkovidnosti, bio je loš u školi, no uspio je uvjeriti oca da ga upiše u Carsku stručnu školu crtanja i matematike.

Tamo je proveo četiri godine i njegova najstarija djela, poprsja ljudi iz najbliže okoline, datiraju iz tog razdoblja. Precrtavao je ilustracije s listova istrgnutih iz knjiga za tuljce u kojima su se u trgovinama zamatale suhe šljive, proučavao je stare majstore u Louvreu te konačno otkrio skulpturu radeći prema anatomskim prikazima životinja u Prirodoslovnom muzeju.

Triput je padao na prijamnom na Ecole des Beaux-Arts, a iako sanja o boljem životu, razočaran i shrvan zbog nekoliko smrti kao iskušenik ulazi pod redovničkim imenom fra Augustin u Družbu Presvetog Sakramenta te u mističnoj ekstazi gotovo odustaje od kiparstva, no ipak ne zatomljuje svoj poziv.

Godine 1864. upoznaje Rose Beuret, polupismenu švelju koja mu postaje družica i model, s kojom dobiva izvanbračnog sina Augustea Beureta. Tada radi kao suradnik u glasovitoj majstorskoj radionici kipara Albert-Ernesta Carrier-Belleusea, no ne pod svojim imenom, što se mijenja s novim partnerom i odlaskom u Bruxelles. Na Pariški salon napokon ga primaju 1875. godine s 'Čovjekom sa slomljenim nosom', no javnost i dalje ne zna za njega, pa odlazi u Firencu gdje oduševljeno proučava Michelangela.

Afera s 'Brončanim dobom' otvara mu vrata likovne scene

Nakon povratka svom velikom uzoru odaje počast studijom akta u prirodnoj veličini, koju nakon nekoliko imena naziva 'Brončano doba'. Ta figura simbolizira bolno buđenje ljudske svijesti, no zbog nedostatka konkretne teme i smione fakture, Rodina sumnjiče da je odljev napravio prema živome modelu. Bio je to tek početak niza skandala vezanih uz njega, no upravo mu ta afera, njegovo prvo remek-djelo, otvara vrata tadašnje scene.

Nakon formativnih godina koje ga uče strpljenju i zanatu, karijeru mu obilježavaju značajne narudžbe, 'Građani Calaisa', 'Spomenik Victoru Hugou', 'Balzac', a 1880. prima narudžbu za jedna vrata namijenjena budućem Muzeju dekorativnih umjetnosti. Bila su to Vrata pakla nadahnuta Božanstvenom komedijom, koja je radio cijeli život i s kojih je crpio ideje za nove skulpture. Odatle i slavni 'Mislilac', Dante koji na timpanu tih vrata meditira promatrajući gomilu prokletnika, čija je povećana figura 1906. postavljena pred Pantheon.

Mattiussi u kataloškom tekstu podsjeća kako je 1882. Rodinov život uzdrmao jedan umjetnički i profesionalni susret - zaljubio se u mladu Camille Claudel koja mu je bila muza i suradnica, no ona ubrzo oboljeva i završava u psihijatrijskoj bolnici, a prisilni raskid teško pogađa sve slavnijeg kipara. Rodin 1893. napušta Pariz, sve službene i mondene obveze kako bi živio u Meudonu, gdje ponovno živi s Rose Beuret.

Postavši imućan, Rodin se počeo baviti kolekcionarstvom, a sakupljene umjetnine smješta u i oko svoje ne previše luksuzne vile, koju sve više posjećuju likovni umjetnici, glazbenici, književnici, vladari. Kao šezdesetogodišnjak priređuje samostalnu izložbu, prvu u Francuskoj, a njegov novostečeni međunarodni ugled privukao je novu, slavnu i imućnu klijentelu.

Dobivao je sve više narudžbi, poziraju mu bogate dame iz visokog društva, pozivan je na umjetničke i književne bankete, vrtne svečanosti u Elizejskoj palači, a u nizu žena bila je i ekscentrična, vatrena markiza de Choiseul, zbog koje je svoju radničko-kiparsku kutu zamijenio garderobom savršena džentlmena, nadopunjenom sofisticirano nakovrčanom frizurom i bradom.

Svakoga dana dolazio je u svoj pariški atelijer u skladištu mramornih skulptura te kasnije u palaču Biron, koja je bila okupljalište mnogih intelektualaca tog doba. Tamo je želio napraviti muzej koji bi mu bio posvećen, no zbog raznih okolnosti, među kojima i ratnih, to nije uspio izvesti.

Nakon moždanog udara sve je lošijeg zdravlja, ali država ipak prihvaća njegovu donaciju i Parlament izglašava osnutak Muzeja Rodin. S vjernom Rose vjenčava se kod kuće, no ona ubrzo dobiva upalu pluća i umire, kao i on, nakon nešto manje od godinu dana, u 77. godini.