Što sve nije bio Jean-Jacques Rousseau (1712. – 1778.): autor prvih paneuropskih bestselera poput romana 'Julija ili Nova Heloiza', jedan od utemeljitelja prosvjetiteljstva pa i njegov prvi veliki kritičar, politički filozof bezgraničnog utjecaja od čijih se Robespierre nije odvajao tijekom svoje vladavine terora, jedan od prvih ekologa i romantičara, čovjek čije su knjige bile zabranjene, a on  prisiljen na bijeg, konvertit na katoličanstvo, glazbeni entuzijast koji je izmislio vlastiti sustav pisanja nota, čovjek koji je napravio nekoliko djece, ali ni jednome nije bio otac, iako je pisao ekstenzivno o odgoju i obrazovanju. Rousseau je bio još mnogo toga, pa ne iznenađuje što ga se uvijek smatralo briljantnim, ali vječno kontradiktornim, što se zapravo često međusobno ne isključuje.

Njemački filozof Ernst Cassirer je oko dva i pol stoljeća nakon Rousseauove smrti napisao ključnu studiju 'Problem Jean-Jacques Rousseau', u kojoj se argumentirano bacio u potragu za jednom koherentnom interpretacijom filozofske misli slavnog Švicarca. Rezultat je djelo koje je od svojeg prvotnog objavljivanja 1932. izvršilo veliki utjecaj na to kako se danas razumije i tumači Rousseau, a koje je sada, u prijevodu Damjana Lalovića, objavljeno i u Hrvatskoj. Disput je umješno tempirao objavljivanje Cassirerove studije na tristotu godišnjicu Rousseauova rođenja, koja se slavi diljem svijeta, a obilježava se i stručnim skupovima i kod nas. U organizaciji jednog od njih – godišnjeg simpozija Hrvatskog filozofskog društva, koji je posvećen Rousseauu – nalazi se i docent Filozofskog fakulteta dr. sc. Hrvoje Jurić, koji je za tportal.hr objasnio po čemu je Rousseau i dalje opasno aktualan filozof.

'Rousseaua smatram toliko relevantnim za današnje vrijeme da tvrdim kako je taj mislilac iz 18. stoljeća upravo mislilac 21. stoljeća. To se može pokazati u svim segmentima Rousseauova djela. U vrijeme 'društva nadzora', kad se ljudska sloboda ograničava na sve suptilnije načine, Rousseauova promišljanja ljudske slobode su upravo oslobađajuća. U vrijeme dominacije tehnoznanosti, neoliberalnog kapitalizma i pseudodemokracije, Rousseauova kritika znanosti, privatnog vlasništva i nedemokratskih političkih formi pogađa u samu srž aktualnih problema. Rousseauov zagovor povratka prirodi i prirodnom čovjeku itekako je relevantan za današnje ekološke i bioetičke rasprave, a njegova filozofija odgoja za kritiku suvremenog obrazovnog sistema. Osim toga, Rousseaua možemo koristiti kao 'konzultanta' i u čitavom nizu drugih pitanja: od psihologije, antropologije i kulturologije do lingvistike, estetike, muzikologije i mediologije', tvrdi filozof Hrvoje Jurić.

Po čemu je zapravo važna studija Ernsta Cassirera o Rousseauu, pitamo Jurića, koji odgovara: 'Kod Rousseaua je jako zanimljivo to što je on bio, kako se to kaže, polihistor. Dakle, pokrivao je mnoga, gotovo sva područja ljudskog mišljenja, djelovanja i stvaranja, a njegovo formalno obrazovanje bilo je vrlo skromno. Bio je samouk. Također, bio je prilično 'razbarušen' mislitelj, nesustavan, literarno nastrojen. A opet, dubina njegovih misli neupitna je, kao i cjelovitost njegove filozofije, koju svatko nakon temeljitog iščitavanja i istraživanja mora uočiti. U tom smislu, slažem se s Cassirerovom tezom da postoji ne samo jedna 'crvena nit' u Rousseauovom djelu, nego i jedna koherentna filozofija. Ali nju treba rekonstruirati, i to prvenstveno slijedeći njegova razmišljanja o slobodi i jednakosti.'

Sloboda i jednakost su, uz bratstvo, bile temeljne parole Francuske revolucije, čiji su prvaci bili itekako nadahnuti Rousseauovim djelima. Dakle, političko u Rousseauovoj filozofiji se ne može nikako zanemariti, pa Jurić kaže da bez toga 'ne možemo govoriti o izvornom smislu demokracije te o proturječjima i krizama moderne demokracije'. To ne znači da je Rousseau automatski bio revolucionarno nastrojen, upozorava Jurić: 'Rousseau je bio skeptičan prema revolucionarnim prevratima. Štoviše, kako kaže Pierre Manent, Rousseau je 'mrzio revolucionare i revolucije' te usprkos svojoj radikalnoj društvenoj kritici, 'ne ohrabruje na revolt', a 'za klasnu borbu nije vjerovao da nudi ikakvu perspektivu. Međutim, s višestoljetne distance, prilično jasno vidimo u kojoj mjeri i na koji način je Rousseau sudjelovao u priređivanju uvjeta, opće klime i konceptualnog aparata za Francusku revoluciju. Stoga je manje važno kako bi se sam Rousseau postavio u situaciji revolucije, koju nije doživio, a važnije je to što su onodobni revolucionari naučili od Rousseaua i što mi danas možemo izvući 'iz njega ako revolucionarne promjene smatramo potrebnima'.

S obzirom na to da se Rousseau nikad nije uklapao u grubo zacrtane podjele ili jednostavne dihotomije, kompleksna je i njegova pozicija kada je riječ o prosvjetiteljstvu, po čijim idealima Europa i danas živi. Hrvoje Jurić kaže da se Jean-Jacquesa Rousseaua 'treba promatrati i kao prosvjetitelja i kao antiprosvjetitelja. I u sličnosti s prosvjetiteljstvom i u opreci s njime; i kao dio prosvjetiteljskih gibanja i kao subverzivni element unutar tih gibanja, jer on je – sudjelujući u utemeljenju i razvoju prosvjetiteljske paradigme – istodobno radikalno propitivao, kritizirao i dijelom odbacivao temeljne ideje i dogme prosvjetiteljstva. Ako je prosvjetiteljstvo zahtjev za oslobođenjem čovjeka od dogmatskog i institucionalnog diktata religije i Crkve te oslobođenje od autoritarne vlasti, kao i oslanjanje čovjeka-pojedinca na vlastite snage, onda je Rousseau zaista prosvjetitelj. No ako prosvjetiteljski ideali podrazumijevaju bezgraničnu vjeru u ljudski razum, a time i zapostavljanje ljudske tjelesnosti, osjetilnosti, osjećajnosti te ljudske povezanosti s prirodnim svijetom, i ako iz te bezgranične vjere u ljudski razum proizlazi i bezgranična vjera u napredak putem znanosti i tehnike – onda je Rousseau svakako bio antiprosvjetitelj'.

Ono po čemu je Rousseau najviše poznat u široj javnosti njegov je odnos prema prirodi. Moglo bi se reći da je i bio jedna od prvih ekologa u povijesti upozoravajući između ostaloga na otuđenje koje donosi moderno društvo. Jurić objašnjava: 'Rousseau ne samo da kritizira moderno društvo, politiku te društvene i političke institucije, nego kritički dekonstruira kulturu i civilizaciju općenito, samu suštinu civilizacije i kulture, civiliziranja i kultiviranja čovjeka te zahtijeva povratak prirodnom čovjeku, čovjeku kakav je bio u prirodnom stanju – dobar, sretan i su-življen s neljudskom prirodom. S jedne strane, to čini Rousseaua podatnim sugovornikom u današnjim raspravama o ekološkoj krizi, koja počiva upravo na fatalnom pokušaju odvajanja čovjeka od prirode. S druge strane, to predstavlja kritiku svih onih 'od-prirođujućih' mehanizama kulture i civilizacije koji, prema Rousseauu, vrše jedno drukčije porobljavanje čovjeka. S obzirom na to, smatram genijalnom Rousseauovu konstataciju da znanost ne služi oslobođenju čovjeka od okova ropstva u kojemu se nalazi, nego baca vijence cvijeća preko lanaca kojima je on okovan.'