Gostujući prošle nedjelje u emisiji ‘Nedjeljom u dva’, SDP-ovac Zlatko Komadina govorio je o savjetima koje su dobili od PR-a u predizbornoj kampanji. ‘Plašili smo publiku i birače crnim vragovima. Oni sad plaše crvenim vragovima. Mislim da trujemo hrvatsko društvo. Sramota je da 70 godina nakon rata govorimo o ustašama i partizanima i kao ishod smo dobili to da smo se poravnali u dvije gomilice.'

Komadina je iz prve ruke opisao pošten doprinos i lijevih i desnih potpuno nepoštenom histeriziranju hrvatske javnosti. No previdjeli su, a tog je danas i sam svjestan, da će se njihovi obojeni vragovi oteti kontroli i u svoj punini zaživjeti tek nakon izbora te da će u nekoliko mjeseci od Hrvatske stvoriti ideološku kaljužu u kojoj je teško sačuvati zdrav razum.

Spominjanje ovog detalja u kontekstu filma Zrinka Ogreste ‘S one strane’ bitno je jer Ogrestin film, već naslovom, jasno upućuje na to da je druga, ‘neprijateljska strana’ - tu, no to nisu neriješeni vragovi iz ‘45.To je postratna realnost nakon devedesetih. Mučnija je i gora utoliko što je živimo sada i ovdje, neprorađenu i neriješenu, praveći se da su naši problemi u ideološkim opredjeljenjima oni već davno pokojnih djedova. Zbog toga je Ogrestin film bitno pogledati i shvatiti ga kao istinitiju sliku nas samih no što je to slika koju daje pokajničko obraćanje jednog političara.

Film ‘S druge strane’ započinje pričom o medicinskoj sestri Vesni (Ksenija Marinković) i njezino dvoje odrasle djece, Jadranki (Tihana Lazović) i Vladi (Robert Budak), koji žive u Zagrebu, a prebjegli su iz Siska. Doznajemo da im je prezime njihova oca, Vesnina muža Žarka (Lazar Ristovski), obiteljski teret jer je Žarko kao oficir JNA bio osuđen i odležao je u haškom zatvoru. On se vraća u Beograd i javlja Vesni. Kroz nekoliko telefonskih razgovora Vesna malo-pomalo popušta, vraća se u bolju prošlost i podsjeća na naprasno prekinutu ljubav te poželi otići u Beograd i vidjeti svog supruga nakon gotovo 20 godina.

U trenutku kad se kao gledatelj nađete s pitanjem ‘mogu li se identificirati s njom, mogu li pronaći empatiju za ratnog zločinca?', slijedi šokantan obrat priče.

Sve to prolazimo kroz maestralan lik ostavljene žene, rastrgane između sjećanja i ljubavi prema suprugu koji je otišao na 'onu stranu' dok su njoj ostale samoća i krivnja. U atmosferi skučenog prostora stana, također s 'one strane', uhvaćena je iza zavjesa i stakala, kroz rolete, u stalnom strahu neće li netko prodrijeti u prošlost njezine obitelji ili je imenovati kao ženu osuđenog ratnog zločinca. Neće li se doznati tko je otac njezine kćerke, koja je upravo diplomirala pravo i traži posao, neće li religiozna obitelj kćerinog zaručnika doznati prezime njezinog oca?

Film ‘S one strane’ govori o teretu rata iz devedesetih i o životima koji su danas ovdje, kraj nas, u istom haustoru. Govori o životima koji su mogući jedino pod izmijenjenim identitetom jer je nemoguće živjeti pod krivnjom roditelja ili supružnika, o zaboravu koji je jedini spas, ali i o susjedima koji će nas uvijek podsjetiti da se zaboraviti - ne može.

Na koncu, postavlja se pitanje tko su ti ljudi 's one strane'? Je li u miješanim brakovima mogla biti izabrana dobra, 'ova strana'? Između čega? Ljubavi ili oružja?!