Sinoćnji je Dnevnik Nove TV, baš kao i informativne emisije svih ostalih televizija u državi, pomalo nalikovao kakvoj preozbiljnoj epizodi Pervanove 'Večernje škole'. Slovenci i Hrvati, Piranski zaljev, arbitraža, arbitraža, pa onda još malo arbitraže. Pola sata arbitraže - ko da je, ne znam, Severina! No dobro, tako je bilo apsolutno svugdje - i na televizijama i u svim ostalim medijima, to je valjda pokazatelj toga kako nas u Hrvatskoj nije briga za presudu Arbitražnog suda, kako nam je jučer bio dan kao svaki drugi i mi s tim nemamo ništa, puca nam prsluk odavde do Prevlake!

I uglavnom, poletarski su televizijski Novajlije odradili to jučerašnje pucanje prsluka za Arbitražu - imali su reportere baš posvuda - i na Markovom trgu i na par mjesta oko Piranskog zaljeva i svašta nešto, još sam samo čekala kada će netko skočit padobranom na Savudriju ili počet mikrofonom škakljat ribare pa da nam sve to bude još malo dinamičnije, ali nije to ono što sam htjela komentirati. Ono što sam htjela komentirati jest jedan krasan niz komentatora koji je prodefilirao pred kamerama Nove TV u povodu cijelog tog ignoriranja arbitražne presude. 

Prvo je tu bila Jadranka Kosor, koju su uhvatili negdje u gradu i upitali je što misli o svemu tome, a koja je uglavnom petljala i nije htjela reći više-manje ništa zato što, kao što smo gore već spomenuli, nama u Hrvatskoj to ne znači ništa, mi se povukli, možete nam puvat. Samo što se ona pristojnije (i nejasnije) izrazila. Zatim je tu bio Zoran Milanović, koji je već klasično u svom stilu sveznajućeg turbofrajera nešto s visoka ispričao u mikrofon, uglavnom u istom tonu kao i Kosor, samo samouvjerenije i drčnije, kako to njemu već jest svojstveno. No onda se u studio Dnevnika Nove TV sparkirao ni manje ni više nego Ivo Sanader i priča je postala spektakularnija.

Ne znam ima li toga igdje na svijetu, ali ako ima, onda me toliko osobno ne pogađa pa sam zaboravila, no zacijelo je vrijedno posebnog opažanja da se, eto, sinoć, u povodu te totalno beznačajne arbitraže u najgledanijoj informativnoj emisiji u državi pojavio bivši premijer optužen za preko nekoliko kaznenih djela. I da se ta bivša premijerska i zatvorska faca u tom Dnevniku držala kao da je nepravedno svrgnuti KRALJ HRVATSKE koji nam je još onomad lijepo govorio što će se dogoditi, a mi ništa. 

Gledajući tako tog nevjerojatnog lika, čije samopouzdanje valjda ne bi odumrlo ni da ga direktno gađaš nuklearnim projektilom, i gledajući ga kao vrhunac niza bivših premijera koji su tako sinoć komentirali presudu Arbitražnog suda koja ih se, kao, uopće ne tiče - nekako me preplavio val neugodnih uspomena na zadnjih desetak godina hrvatske političke scene, na sve perjanice hrvatskog državništva, na sve njihove političke napore, pregovore, aktivnosti i projekte, a na kraju krajeva, i na sve ono što je iz tog njihova djelovanja proizašlo i što sada živimo.

Ne možeš, naime, te ljude pitati ni za što važno. Ne mogu ti, pa da si novinarsko-istraživački genij na tragu Woodwarda i Bernsteina, reći ništa važno niti išta što bi doista moglo imati nekakvog utjecaja na budućnost ove zemlje. Mogu ti samo bajati priče o svojim sudbonosnim pregovorima, odlukama, dogovorima i odbijanjima dogovora, i svu tu sudbu svesti na par hektolitara morske vode, par stotina kilometara brežuljaka i par olfo stručnih izraza kao što su arbitraža ili ratifikacija. Kad ih gledaš i kada pokušaš u glavi sa svakim od njih povezati nešto po čemu bi ih pamtio, čak ni uz svu blagonaklonost ne možeš njihova postignuća povezati ni u kakav drugi niz nego u onaj koji bi zvučao otprilike ovako: zatvor, Twitter, preseravanje, ništa, ništa, ništa! Ali se zato i dalje drže kao da su jako važni faktori. Mange do neba. Pri čemu se Sanader drži kao da je u najmanju ruku Dmitar Zvonimir.

Hvala zato Dnevniku Nove TV, koji nam je u svojem možda malo preopširnom, ali temeljitom prikazu cijele priče s potpuno nevažnom arbitražom dao i još jednu dimenziju - prisjećanje na to odakle smo politički i državnički potekli i kamo, izgleda, idemo. Neću ponavljati niz odozgo, mislim da je bio dovoljno jasan.