Literarno stvaranje svijeta u kojemu se odvija neka videoigra u današnje se vrijeme smatra ozbiljnim spisateljskim umijećem koje se podučava na studijima kreativnog pisanja najboljih američkih sveučilišta kao što je, primjerice, MIT. Riječ je, naravno, i o vrlo unosnom biznisu i izvrsno plaćenom poslu. Nije zato nimalo čudno što su suvremene videoigre sve kompleksnije, što sve više nalikuju interaktivnim filmovima pa što se po njima već dulje vrijeme snimaju filmovi i TV serije.

Najnovija u tom nizu, 'The Last of Us' prva je HBO-ova serija snimljena po videoigri i jedna je od najskupljih kanadskih TV produkcija u povijesti. Priča se bazira na pretpostavci da je 2003. svijet poharala pandemija gljivične infekcije koja ljude pretvara u nešto poput zombija povezanih gljivičnim sporama, a glavna se radnja odvija u 'današnjici', dvadeset godina nakon raspada civilizacije izazvanog tom pandemijom. Glavni su likovi Joel (Pedro Pascal kojeg znamo kao naslovnog junaka serije 'Mandalorian') i Ellie (Bella Ramsey). Joel je prekaljeni borac, jedan od preživjelih i nezaraženih još od početka epidemije, a Ellie je 14-godišnja prkosna tinejdžerka koja je, čini se, imuna na infekciju i pokret otpora postojećoj vojnoj diktaturi nastoji je prebaciti iz Bostona u drugi dio Amerike da bi pomogla u stvaranju cjepiva ili lijeka.

Na tom putu Ellie i Joel moraju prijeći brojne prepreke, od zaraženih gljivozombija do raznih drugih preživjelih, koji su rijetko prijateljski nasađeni prema njima. Svijet kojim se kreću fascinantno je kreiran i još impresivnije prikazan u seriji, no vrlo brzo - već u prvoj epizodi - primjećuju se nedostaci tipični za serije i filmove snimljene po videoigrama.

Kao prvo, svaka epizoda izgleda kao zasebni nivo videoigre i svaka je - paradoksalno - toliko opterećena akcijom da postaje dosadna. U praćenju likova kako na razne načine prevladavaju prepreke koje im pod noge baca život, odnosno kreator igre nema baš previše razvoja likova, njihova psihološkog stanja, prošlosti, slojeva karaktera i motivacije jer se većina prikazanog na ekranu svodi na njihov prolazak kroz izazove - kanalizaciju, napušteni muzej, pustopoljine na kojima su se nastanili i postapokaliptični život uspostavili žestoki pustinjaci kao što je Ron Swanson iz 'Parks and Recreation' (ruku na srce, nezaboravan Nick Offerman). Iako se kritičari kunu da im je sve to super i zadivljujuće i cool, ja moram priznati da mi je postalo dosadno pratiti koliko će zombija s gljivičnim sporama u ustima Joel pobiti da bi spasio svoj dragocjeni tinejdžerski teret.

Iziritiralo me i to što nema gotovo nikakvog emocionalnog kontinuiteta između zbivanja. Liku dugogodišnja partnerica strada u eksploziji muzeja koju je sama izazvala nakon što se svojevoljno žrtvovala da bi Joelu i maloj spasila život, a evo ti njega u sljedećoj epizodi kako s Ellie planinari po ladanju, bajajući povjestice i vojnim pilotima koje su 'gljivičari' proždrli na ledini, bez riječi spomena jer ono, šta sad? Prošli smo taj nivo.

Moglo bi se sada nabrajati do besvijesti što je sve tanko i površno, opterećeno gejmerskom akcijom suviše da bi zastalo i nešto ozbiljno portretiralo, ali ne da mi se, jednako kao što sam jedva skupila volju za gledanje. Silan trud da sve bude efektno, prepuno akcije i izazova, naime, očito jest recept za kvalitetnu igru, ali nije nužno i recept za kvalitetnu TV seriju. Na kraju su zbog toga najzanimljiviji dijelovi serije oni u flashbacku, odnosno oni koji opisuju svijet prije i na samom početku epidemije, odnosno oni koji prikazuju origin story nekih likova iz ranijih godina pandemije. A tih je manje nego onih u 'sadašnjosti'.

Sa svime time 'The Last of Us' postao je efektna, bombastična, vizualno fenomenalna, ali podosta praznjikava serija u kojoj je previše gejmerske akcije da bi se razvila bilo kakva suvisla drama, ali će ljubitelji igara, izazova i cool junačkih poduhvata pronaći kakvu-takvu zabavu.