Možda je problem u meni. Možda bih, da sam čitala stripove o 'Kralju snova' Neila Gaimana bila očarana raskošnom adaptacijom, vjernošću ideji i atmosferi, mješavinom crnjaka i duhovitosti i svim ostalim divotama o kojima ovih dana ljudi oduševljeno kliču po internetu. Možda bi mi bilo manje smiješno što glavni lik izgleda kao Robert Smith, ali zgodniji (jer moraš bit zgodniji za televiziju, nemere to samo tako, kako ti je Bog d'o), možda mi najdraži lik ne bi bio gargoyle Gregory i možda ne bih glavnom liku tako gorko zamjerila što ga je žrtvovao zbog toga što je kukavno, slabićko đubre, a možda mi sve skupa ne bi izgledalo kao banalno darkersko preseravanje kakvo mi je išlo na jetra još u srednjoj školi, inače poznatoj po epidemiji darkeraja osamdesetih u Zagrebu.

No eto, nisam čitala stripove Neila Gaimana i iako sam tekst počela s hipotezom da je možda problem u meni, zapravo ne vjerujem u to. Za dobre serije generalno nije potrebno pročitati 'ispitnu literaturu' da bi ih se shvatilo ili prihvatilo njihovu veličinu, a ponajmanje sam spremna prihvatiti da se prije filmske ili serijske adaptacije MORA pročitati ono po čemu su adaptirane. Ako ne funkcioniraju bez upućenosti u izvorno nadahnuće ili predložak, onda adaptacije nije trebalo ni biti. Plus, mislim da fanovi stripa u Netflixovu seriju učitavaju ono čega u seriji nema. MISLIM, rekoh. Ne znam pouzdano jer stripove, rekoh, čitala nisam, ali gledam po internetu neke panegirike i opise onoga što se oduševljenim gledateljima sviđa pa se pitam: 'A di si ti to, brajko moj, vidio, ljubim te u oko?'

Enivejz. Ekranizacija 'The Sandmana' na Netflixu ovih je dana turbohit koji su gledali svi i njihova mama, i to mi je razumljivo. Svi ti 'svi i njihova mama' u zadnjih su sedam godina, koliko se ta serija priprema, čuli da Gaimanov strip dobiva svoju televizijsku, odnosno streaming verziju, plus, fantasy i ekranizacije stripova u međuvremenu su u serijskom svijetu postali genre du jour pa normalno da su svi čekali s daljinskim na gotovs. Nakon stisnutog play dočekao ih je pak čarobno konstruiran i CGI-iran Sandmanov svijet i fascinacija je mogla otpočeti. Kad se svemu tome doda još da je u seriju upakirano nekoliko tobože dubokih filozofskih hookova o ljudskom stanju, emocijama, mračnim noćima duše i svega onoga što obožavaju ljudi koji se furaju na filozofiju, ali se jako umore od jedne rečenice filozofskih tekstova - eto ti ga, vraže! I poslovično i doslovno.

I sad, nije da u Sandmanu nema ničeg dobrog. Ma, ne. Zabavna je to serijica, ima taj svoj gotičko-aristokratski seksepil. Glavni lik jedan je od 'Vječnih' - gospodar snova, Morpheus, The Sandman i pitaj Boga kako se još zove, kako je krenulo s titulama i imenima, na kraju će ispast Banksy i Carlos i Nikoletina Bursać. Uglavnom, Nikoletina gospodari snovima, ali ga na početku priče, prtljajući ukrivo s nekim zazivanjima i magijskim ritualima - dozove jedan čiča iz hororične verzije Downton Abbeyja tamo negdje sredinom dvadesetih. Iako nije htio dozvati njega, nego smrt - da mu vrati sina i zjenicu oka njegova, koji je poginuo u bitci na Galipolju - čiča ga zarobi u podrumu u nekakvoj steampunkovskoj staklenog kugli i tamo ga tako drži sto godina.

Dok je pak Sandy tako zarobljen, i čovječanstvo i njegovo kraljevstvo prolaze kroz ljute nevolje, pri čemu milijuni ljudi u budnome svijetu padaju u komu, a u kraljevstvu snova je isto gadno, ali serija slabo precizira što se točno dogodilo, samo kad se Murphy vrati, sve je u rasulu i raspadu, a on bez svojih alata koje su mu oteli - vrećice pijeska, rubina i zaštitne kacige (totalni steampunk) ne može ništa. Pa onda momak kreće u potragu za svojim Settings --> Tools --> Ruby, helmet, sand i u toj potrazi nailazi na brojna mitska bića znana i neznana, od gargoylea Gregoryja, preko Luciferke Zvijezdozornice pa sve do Smrti same.

I ima tu svačega - da bi reč čovek rekel. Da se gledat. Demoni plaze van kroz usta nogometašima koji se pokušavaju oženit princezama, ljudska se tijela previjaju u muci pakla, Luciferka i Smrt totalno kradu pozornost našem Sanjinu kad se s njim nađu u istoj epizodi, a bogami ima i dobrih, zaokruženih epizoda, kao što je ona s Johnom Deejem u zalogajnici koja radi cijelu noć, a on je svima koji se u njoj nalaze odlučio priuštiti krupne zalogaje strave u obliku suočavanja s vlastitim emocijama. Izvrsna je i epizoda u kojoj se Mr. Sandman susreće sa Smrću, ali što se tiče ostalih epizoda - one to jednostavno nisu. Prije svega, sve to kao da je snimljeno za djecu. OK, nešto odrasliju djecu, koja su u stanju podnijeti krvave scene odsijecanja udova bez transgeneracijskih trauma, ali za, ajmo reć, starije tinejdžere. One koji su vas u srednjoj ili na faksu klistirali s Jean Cocteauom i Bauhausom (bendom, ne arhitekturom), ali nisu bili u stanju svladat školsku lektiru.

Osim banalizacije problem je i taj što su epizode pomalo nasilno povezane u jednu pripovjedačku cjelinu, iako bi možda bolje funkcionirale da je sve snimljeno po sistemu zasebnih epizoda. Ovako je dosta zbrkano i nepregledno pa sam u više od jednog navrata naprosto gubila interes.

Sve u svemu, tak-tak. Nije sasvim negledljivo, ima dvije odlične epizode, kraljević Robert Smith nije loš, ali drugi glumci su još bolji, i dalje sam ljuta zbog Gregoryja, prikazi pakla su fascinantni, Luciferka je mrak, Smrt isto, ali ne dajte da vam itko proda foru kako ovdje postoji neki dublji smisao i simbolika da se smrzneš. Ne postoji. Da postoji, ne bi prošlo na Netflxu.