I na srpskom izboru za pjesmu Eurovizije ima apsurdno smiješnih momenata, tragično loših pjesama i kiča, ali vidi se da vole Euroviziju, da shvaćaju što je i kakva je te da joj se baš takvoj istinski raduju. Zbog toga im je show i bolji nego naš.
Što to oni rade toliko drugačije? - upitala sam se nekoliko puta u proteklih tjedan dana, kada je ekipa po društvenim mrežama komentirala da su oba polufinala srpskog izbora za pjesmu Eurovizije izgledala mnogo bolje od domaće 'Dore'. Jest da susjedi imaju relativno recentno iskustvo s organizacijom 'velikog' Eurosonga, ali isto je tako činjenica da smo i 'mi' i 'oni' skloni sličnoj estetici (da ne kažem 'estetici'), da i jedni i drugi preozbiljno shvaćamo Eurosong pa se dobrim rezultatima previše dičimo, a zbog loših se smiješno ljutimo, a da ni jednima ni drugima lokalni izbor za predstavnika baš ne predstavlja najbolje iz domaće glazbene produkcije. U čemu je onda fora? Po čemu je onda taj srpski izbor Pjesme za Euroviziju bolji? Morala sam škicnuti finale na RTS-u da vidim je li to fakat tako ili je riječ o onoj travi koja je uvijek zelenija u susjedovu dvorištu.
I stvarno je bolje.
Da se razumijemo, to ne znači da su Srbi zabavljački genijalci ni da su nadmašili 'Doru' za deset kopalja i otišli u neku skroz drugu dimenziju show programa, ali vrlo brzo mi je postala jasna jedna temeljna razlika. A da bih je objasnila, moram se na trenutak vratiti 'Dori'.
Naša domaća 'Dora', naime, od samih početaka pa i danas pati od jedne fatalne falinge - ili barem odaje taj dojam. 'Mi' se ponašamo kao da smo osobno utemeljili Eurosong ili barem bili ključni u njegovu stvaranju pa ga i dan-danas pokušavamo vratiti na pravi put. Kao, ono, heheeeeej, sjećamo se mi kad su na Euroviziji pobjeđivali UMJETNICI, mi smo odrasli na tradiciji San Rema, Sergio Endrigo nam je kum, Udo Jürgens je svirao na svakom autoradiju duž Jadranske magistrale, a tek naši festivali... I unatoč tome što već godinama, ako ne i desetljećima niti naša zabavna glazba niti naši festivali nisu ono što su (možda) nekad bili, uvijek u stavu prema izboru pjesme za Eurosong preživljava makar djelić takvog raspoloženja. Nećemo mi pristati na ove nove eurovizijske cirkuske trendove. Mi znamo što su PRAVE VRIJEDNOSTI. I onda, u stalnom sukobu između toga da se ipak uklopimo u suvremeni eurovizijski trenutak i tog ničim utemeljenog osjećaja veće vrijednosti - ispadne papazjanija.
O tome kako zbog takvog kompleksaškog stava dolazi i do toga da, kad napokon izaberemo pjesmu koja je IDEALNA za Eurosong, ljudi počnu zapomagati 'neka nam Bog pomogne', kao da idemo u rat, bolje da i ne počinjem.
'Pesma za Evroviziju' ne pati od te umišljene veličine. Iz showa koji je jučer prikazan na RTS-u vidi se jedino da oni vole Eurosong. Za početak, oni su u svojem popratnom programu samom natjecanju imali točku u kojoj voditelji pjevački i plesački izvode jednu od britanskih pobjednica na Eurosongu, 'Making Your Mind Up' Bucks Fizza, a ne čudačku koreografiju u krinolinama za koju nikome na Dori nije bilo jasno što je dok netko od spikera nije objasnio da je to posveta Dori Pejačević. Imali su i prilog o povijesti izbora za pjesmu Eurovizije, pa i prilog o Beatlesima, s obzirom na to da oni potječu iz Liverpoola, gdje se održava ovogodišnji Eurosong, a tijekom telefonskog glasanja publike njihovi su poznati pjevači izvodili pjesme Beatlesa s izuzetno zgodnim stylingom popratnog benda i plesača. Za razliku od Dore, gdje smo morali gledati i slušati mini-koncert 'veterana Dore i Eurosonga', Tonija Cetinskog, što bolje da ne komentiram jer bih mogla nekoga (i sebe) retraumatizirati.
Drugim riječima, susjedi su show osmislili u okviru onoga kamo idu i zbog čega se natjecanje održava, ne inzistirajući da svijetu (a zapravo zgroženoj domaćoj publici) pokažu 'kako se to radi' i 'pogledajte kakvi smo mi genijalci'. Mnogo normalnije, pametnije i zanimljivije. Eh, da. Bio je i prilog o scenama eurovizijskih natjecanja, u kojem su se malo i pohvalili svojom scenom u Beogradu 2008., ali je i to bilo u okviru naklonosti Eurosongu, što je ipak ljepše od bezveznog urlanja o tome kako smo 'u prekrasnoj dvorani' samo zato da publika počne urlati na tribinama.
Što se publike tiče, to je bio jedan od čudnijih momenata 'Pesme za Evroviziju' jer se show održavao bez publike. Navodno je na prijašnjim natjecanjima s publikom uživo znalo biti incidenata, ali svejedno je bilo pomalo čudno, pogotovo zbog snimki aplauza koji je uvijek bio otprilike istog intenziteta. No hajde.
Voditelji su također bili bolji, i opet zbog toga što su nastupili s užitkom i veseljem zbog toga što vode lokalno eurovizijsko natjecanje. Naši su ovogodišnji mudrijaši, sa svojim ko fol duhovitim podbadanjem jedan drugoga cijelu priču fokusirali na SEBE i pritom ispali teški bezveznjaci. Ovdje su Dragana Kosjerina, Stefan Popović, Kristina Radenković i glumac Milan Marić (sjećate ga se, igrao je Tomu Zdravkovića u 'Tomi') imali svojih boljih i lošijih momenata, ali se nisu bavili samima sobom, nego showom i natjecateljima. Dapače, Radenković i Popović u green roomu su poštenski zapartijali - ili bolje reći zadernečili s natjecateljima. I nitko se nije dulje od dvije sekunde zadržavao na tome tko je kakav voditelj, kako je odjeven, koliko je zabavan ili dosadan. Jer koga, uostalom, briga.
Što se pak pjesama tiče, bilo je tu, naravno, svačega. Po čistoj kvaliteti ponude 'Pesma za Evroviziju' se osobito ne razlikuje od 'Dore', ali je zato inkluzivnija, otvorenija, spremnija na prihvaćanje onoga što Eurosong danas jest, spremnija i na prihvaćanje 'drugih i drugačijih', unatoč tome što se održava u zemlji i na televiziji koje nisu ništa manje konzervativne od onih u kojima se održava 'Dora'.Teško je zamisliti da bi na 'Dori' u finale bio pripušten momak kao Jovan Živadinović Džipsii, čijeg su momka čak u backstageu mediji naveliko intervjuirali i zapitkivali za podršku. Dežurni autoriteti za muškost vjerojatno bi imali komentare i na pobjednika Lukea Blacka, njegov nježno-darkerski imidž i tankoćutnu izvedbu visokim glasom, a sigurno bi bilo i reakcija na make-up influencera Filarri. Policija za ukus, urbanost i očuvanje 'građanskog' vjerojatno bi na 'Dori' negodovala i na jednog od favorita - Princa od Vranja i njegovu bliskoistočno inspiriranu 'Cvet s istoka', ali bi zato sigurno zapljeskali Nađi, koja se zvukom svoje pjesme 'Prvi ožiljak na duši' totalno isfurala na Taylor Swift, baš kao i 'naša' Mia Dimšić. Duo Grand, na primjer, izveo je manevar kombinacije popa i opere, slično kao i 'naš' Jacques Houdek prije nekoliko godina, ali se oni, za razliku od Jacquesa, nisu shvaćali smrtno ozbiljno pa su sa svojom presmiješnom pjesmom i nastupom ispali totalne legende.
No rekoh - nije do pjesama. Bilo je tu i smeća i diletantizma, i dobrog i lošeg, i onog otrcanog koje nikako da shvati da su vremena kada je takva muzika prolazila na Eurosongu odavno prošla, i onih koji su dobro shvatili trend, ali im izvedba nije nešto... Pobjednička pjesma 'Samo mi se spava' Lukea Blacka, iako također zanimljiva, sa svojom pričom, vizualnim i glazbenim identitetom, možda nije bolja od Leta 3 (a možda i jest - glazbeno je svakako modernija), ali 'Pesma za Euroviziju' definitivno je bila bolja od 'Dore'. Ako ništa drugo - a ima i podosta drugog, uključujući i scenu, koja ovdje nije bila opasnost od epileptičkog napada - u finalu showa vidjelo se da su ga radili ljudi koji vole Eurosong za ljude koji vole Eurosong. A već je samo to dovoljno da nas susjedi prešišaju.