Bila je to propuštena prilika imati konstruktivnu raspravu o ideji kulture u 21. stoljeću, što ne znači da je rasprava u Knjižnici Bogdana Ogrizovića bila uzaludna i da se iz nje ništa nije moglo zaključiti. Zapravo, moglo se primijetiti ponajviše koliko su dvojica zagrebačkih profesora starije generacije, Vjeran Zuppa i Nikša Gligo, uplašeni, pa i pregaženi vremenom u kojem živimo, stoga su bijeg od njega pronašli u svojim kabinetima. S druge strane, slovenski umjetnik Dragan Živadinov i srbijanska dramatičarska svjetskog glasa Biljana Srbljanović su se pokazali kao ljudi suvremenosti, koji imaju i intelektualni aparat, kao i odgovarajući senzibilitet za razumijevanje onoga što se oko nas – i u nama – događa, ali ne i da svime time (konzumerizmom, internetom itd.) budu zaslijepljeni ili nekritički oduševljeni.

Ukratko, teško da je bio moguć dijalog između onih intelektualaca koji od suvremenosti bježe te je kritiziraju s pozicija mrtve prošlosti i onih koji suvremenost žive, a time ne dopuštaju da ih gazi, nego je čak i mijenjaju koliko je to moguće. Zuppa i Gligo su tijekom rasprave izražavali impotentno gađenje današnjim svijetom, dok su Srbljanović i Živadinov isti nijansirano tumačili, ali paralelno i same sebe, pokazujući da bez samosvijesti nije moguće imati osviještenost.

Zuppa se na početku zapitao 'je li kultura danas ostavila neki kutak za sebe', dodajući i da 'što više kultura gubi na uzvišenosti, dobiva na primijenjenosti', a istim preuzetnim diskursom nastavio je do kraja, u jednom trenutku priznavši – doduše bez natruha samokritike – da nije u stanju određeno odgovarati na pitanja. Zato je u svojim replikama njegovao neodređenost, lutajući od Herdera i 17. stoljeća, preko pokušaja da definira svačiju poziciju (s time da su one bile prilično jasne), pa do lamentiranja nad životom u postmodernizmu. Tu je morao uskočiti Živadinov da upozori Zuppu kako je i postmodernizam već prošao.

Slovenski umjetnik ispao je najduhovitiji, ali i emotivno upečatljiv govornik, objašnjavajući zbunjenom Gligi što je to kulturni obrazac, ali i u ekspresivnom monologu ponudivši fantastično pogođenu, a tako nekompliciranu definiciju Zla: 'Postoje samo dvije vrste Zla na ovom svijetu i vidio sam obje. Prva je kada govorite jedno, a mislite drugo, dakle pretvaranje i laž. Druga je dodirnuti tuđe tijelo bez odobrenja; ako mi netko dozvoli da ga dodirnem, to ću i učiniti te tako ostaviti svoj trag, ali dodirivati drugo tijelo bez njegova pristanka, oružjem ili bilo čime, to je najstrašnije Zlo.'

Srbljanović je pak pokazala da je vrhunska intelektualka koja uspješno artikulira (ona umije određeno odgovarati) suvremene pojave, kao i kritiku na njih, te se ne osjeća zagađenom jer ih zna obraditi: 'Funkcioniram kao aparat koji konzumira, obrađuje i onda izbacuje kulturu te ide dalje.' Bila je i provokativna kad je trebalo, primjerice kada je kao profesorica dramaturgije s 15-godišnjim iskustvom rekla kako je pravo zagađivanje tjerati današnje studente da čitaju Aristotelovu 'Poetiku', koja je za nju tek 'zbirka recepata', ali da je ipak predaje jer je 'napola malograđanka'.

Biljana Srbljanović se pokazala superiornom i kada je, umom koji reže skalpelovski precizno, povezala Thompsona i Cecu Ražnatović te onda doživjela i primitivno ustaško dobacivanje iz publike, na koje nažalost uopće nije reagirao moderator Bojan Munjin, koji je kasnije iznenadio i pitanjem poput kako se jedan doktor muzikologije usuđuje na svojem vjenčanju zaplesati na pjesmu Harisa Džinovića (i to 'bez šarmantne ironijske distance'; dakle uz Džinovića se smije plesati samo ako se smiješ sebi i njemu?!) i otkud u centru Zagreba s njegovih 800 godina kulture klubovi s cajkama? Srbljanović je jasno rekla kako je to 'kultur-rasizam', a moglo bi se dodati i to da su cajke u Zagrebu prisutne i zbog toga što se inzistira na stoljećima mrtve kulture, umjesto da se stvara živa i živahna kultura sadašnjosti.

Sinoćnja tribina Trećeg programa tako se ispostavila kao pristojan dvoboj zastrašujuće dinamične sadašnjosti i prašnjave, okamenjene prošlosti, umjetnika i profesora, akcije (Srbljanović i Živadinov su sjedili na lijevoj strani) i reakcije (Zuppa i Gligo su sjedili na desnoj). Na kraju je Munjin pokušao poentirati citatom Andrea Gidea o budućnosti, na što Biljana Srbljanović nije izdržala finom ironijom ukazati da je taj francuski pisac – stvar prošlosti.