Kada se prije dvadeset sedam godina na televiziji bila pojavila serija 'Twin Peaks', bila je to prava revolucija u stilu i načinu izražavanja TV-serija i svima onima koji su je gledali ostala je u sjećanju kao neizostavni dio gledateljske nostalgije te kao graničnik razdoblja u kojem je televizija postala nešto više od onoga što je bila dotad. Pomalo nadrealni, nitima nekog drugog svijeta protkani krimić-sapunica izrodio je još dosta stilskih izdanaka, ali je do danas ostao nenadmašen. Nitko se osim Davida Lyncha, naime, nije odvažio zagrepsti neke teme, neke kutke stvarnosti. Većina se, ako se već i naslanjala na njegovu kultnu seriju, uglavnom oslanjala na stil i atmosferu i na tome se zadržavala.

A onda je ovog ljeta došao novi 'Twin Peaks' i došao je, barem za hard core fanove, kao svojevrsni šok. Svi oni koji su očekivali nastavak iste serije koju su gledali prije dvadeset sedam godina nisu baš dobili ono čemu su se nadali i mnogima je taj 'povratak' malo teže sjeo na želudac. Ako ste, naime, očekivali još jednu seriju u kojoj će nam autori pokušati, igrajući na slatku nostalgiju naše gledateljske zaljubljenosti, pokazati što je dalje bilo s našim omiljenim junacima i ako ste mislili da će vam to servirati u istom onom 'čarobnom' okruženju kao i prije više od četvrt stoljeća, morali ste se prilagoditi na novu situaciju. I prilagodba vam vjerojatno nije bila laka.

David Lynch i njegov koscenarist Mark Frost, naime, u televizijskom smislu, u smislu teme u koju zadiru i u smislu njezina prikaza, definitivno nisu na umu imali ideju povratka u isti žanr. Ustvari, teško je uopće govoriti o nekom žanru - oni jednostavno nisu htjeli snimiti istu seriju, samo s vremenskim pomakom od xy godina. Gledatelji bi im, barem sudeći po televizijskom krajoliku u kakvom su takvi povratci uglavnom bili razočaravajući (sjetimo se samo Gilmoreica i njihova ispraznog mlataranja po mrvom konju) - trebali biti zahvalni. 'Novi' je 'Twin Peaks', naime, pokazao da Lynch i Frost posežu još dublje i još šire u svoje gotovo nepresušno kreativno vrelo, da su nam htjeli pokazati još više i još dublje iz svoje priče o neobičnom svijetu koji su nam predstavili u prvoj seriji.

Kada se 1990. pojavila, serija 'Twin Peaks' vrtjela se oko središnjeg pitanja: Tko je ubio Lauru Palmer? U seriji smo djelomično dobili odgovor, on je razrađen i preciziran filmom 'Fire Walk With Me', ali smo i dobili kratke uvide u jedan dotad nam nepoznat svijet, a u kojem se cijela ta misterija skrivala i odvijala. Sada, dvadeset sedam godina poslije, Lynch i Frost snimili su seriju koja se vrti oko jednog sasvim drugog pitanja: Kakav je taj svijet u kojem se sve to događa? Odgovor, kao uvijek kod Lyncha, nije ni jednostavan ni jednoznačan, ali mogao bi se svesti pod jedan naslov, ispod kojeg bi se onda mogle ispisati još stranice i stranice njegova objašnjenja: taj je svijet slomljen i razlomljen.

Mogla bih sada pisati cijele traktate o svemu što nam je Lynch prikazao, čime nam je bombardirao oči i uši (o, pogotovo uši!) u osamnaest epizoda novoga 'Twin Peaksa'. Mogla bih čitav jedan članak posvetiti, recimo, samo jednoj, osmoj epizodi novoga serijala, u kojoj smo imali nevjerojatnu priliku svjedočiti Lynchovoj viziji rađanja zla, prikazanoj istodobno vrlo konkretno (atomska eksplozija) i apstraktno, uz glazbenu pozadinu 'Tužaljke za Hiroshimu' Krzysztofa Pendereckog. Mogla bih također dosta redaka posvetiti Lynchovoj potrebi da u svakoj epizodi - uglavnom na kraju - prikaže mini-koncert kakvog izvođača u klubu za koji do kraja serije nismo sasvim sigurni u kojoj dimenziji se nalazi i je li to uopće važno. Mogla bih i, kao što su to učinili brojni korisnici interneta, navesti čitav niz pitanja na koje Lynch u seriji nije odgovorio te ponuditi svoje teorije na temelju indicija koje nam je ostavio. No to ću prepustiti drugima, koji će, uopće ne sumnjam, o ovoj seriji još godinama pisati članke, eseje, možda i pokoji diplomski/magistarski/doktorski rad.

Ono što smo, općenito govoreći, u novome 'Twin Peaksu' dobili jest ulazak u svijet koji nam je bio gotovo potpuna tajna u prvome 'Twin Peaksu'. A to je ovaj, naš svijet u kojem živimo. Lynch ga je prikazao u svoj njegovoj raskoši ili, ako želite - dimenzijama: onoj 'objektivnoj', gdje se vrijeme mjeri sekundama, minutama i satima i gdje teče linearno i nezaustavljivo, ali i u onim drugima; misaonoj, snenoj, metafizičkoj, mističnoj, svakome od nas jednako stvarnoj kao i u onoj u kojoj vrijede zakoni gravitacije. 

Taj put u razne dimenzije postojanja, u razne inkarnacije čovjeka koje obitavaju u njemu, bio je vrlo mračan. Na njemu nam je pokazano da od zla ne možeš pobjeći ispravljanjem jedne njegove manifestacije (primjerice, 'spašavanjem' Laure Palmer), da traumu ne možeš izbrisati i da se stvari, onako nietzscheovski neumoljivo, neprekidno vraćaju. Svijet je slomljen, nelogičan, mračan, mogli smo iščitati iz Lynchova djela, u njemu, baš poput krckanja električne struje (i to izmjenične) stalno postoji borba, i u toj borbi gotovo nikada nije jasno što se točno događa. Čak ni kada se to pokušava prikazati kao klasičan vesternski sukob momaka u crnim i bijelim šeširima, kao klasična crno-bijela Americana, u ovoj seriji svako malo utjelovljena nekom varijantom lynchizirane filmske ikonografije putovanja po mračnim, napuštenim cestama i revolveraških sukoba u kojima konačni ishod za stranu 'dobra' ili 'zla' odnosi netko tko dotad naizgled uopće nije sudjelovao u njemu.

Mnogo je ponavljajućih motiva kojima se Lynch voli baviti u svim svojim djelima, pa tako i u ovom 'Twin Peaksu' - od istraživanja tibetanskog misticizma, preko odnosa svijeta jave i svijeta snova, pa sve do objektivne činjenice da zlo posebno voli kao svoju metu birati žene - i sve se te motive može mentalnom gimnastikom povezati u neko značenje, neki 'konkretan' dio priče koju su nam autori ovom serijom htjeli ispričati. U cijeloj toj odiseji agenta Dalea Coopera - jer on je u ovoj priči doista neka vrsta Odiseja, samo što su mora po kojima luta uzburkana nešto drugačijim vjetrovima negoli ona po kojima je plovio Homerov - možemo i usred sveg mraka prepoznati i Lynchov optimizam. Ne možeš popraviti slomljeni svijet jednim činom 'spašavanja', govori nam, ali možeš pokušavati. I trebaš pokušavati!

Nekoliko malih, možda i pomalo gorkih osobnih 'pobjeda' u priči iz Twin Peaksa pokazuju nam upravo to - Ed i Norma napokon su zajedno, nakon dugih desetljeća Edova žrtvovanja bolesnoj supruzi Nadine, koja ga sama oslobađa tog tereta, na primjer. Neki možda ne uspijevaju popraviti svijet, ali ih njihovi pokušaji vode korak bliže istini, kao što je to slučaj sa sada već ikonskim agentom Cooperom. 

I to je možda najvažnije u ovom novom, televizijski i opet revolucionarnom 'Twin Peaksu'. Dale Cooper nije uspio popraviti slomljeni svijet u kojem zlo spopada žene te se u nezaustavljivoj petlji vraća na 'mjesto zločina' u ovom ili onom obliku. Nije, zapravo, uspio ni 'popraviti' samoga sebe. No za njim je ostalo nekoliko malih života koji su ipak zbog njegove odiseje možda malo svjetliji. Lucy sada razumije mobilne telefone. Janey E. i Sonny Jim imaju supruga i oca kakvog su priželjkivali. Norma i Ed su zajedno. Dale Cooper možda se opet mora vratiti na početnu točku svoje odiseje - ako uopće u Lynchovu svijetu možemo govoriti o početnim i završnim točkama - ali je barem malo, barem jedan milimetar, milisekundu ili milinešto - bliže istini.