Knjige o Bridget Jones, objavljene 90-ih, prethodile su društvenim mrežama, a njen dnevnički stil opsjednut trivijalnostima, utjecao je na generacije koje nisu izbjegle prezentaciju 'Bridget patetike' putem Twittera, Facebooka i drugih platformi, smatra Justine Jordan u kolumni za The Guardian.

Iznenađujuće i pohvalno, autorica Helen Fielding nije zamrznula Bridget u vremenu, već joj je dopustila da ostari te se kao 51-godišnjakinja tragičnim spletom okolonosti ponovno nađe u igri pronalaženja, započinjanja i raskidanja veza. Naime, umjesto 'suvremenog' rješenja – neugodnog razvoda, Fielding je namijenila junakinji drugačiju sudbinu – tragične udovice. Mark Darcy je poginuo, ostavljajući suprugu s dvoje male djece, Billyjem i Mabel. Uz čitateljima već poznato mjerenje jedinica alkohola i cigareta, Bridget je sada zauzeta i spremanjem jela te odgojem djece. Nakon godina tugovanja, odlučuje se na povratak među prijatelje i otvara se mogućnosti veze.

Fielding je u svojoj novoj knjizi otvorila junakinji vrli novi svijet moderne tehnologije koji je neiscrpno vrelo novih izvora sramoćenja: neoprezno poslani tračerski mail, slanje sms-ova tijekom najvećeg pijanstva, večera ugovorena preko internetskih stranica za parove – unaprijed osuđena na propast.

'Sve se promijenilo otkad si ti bila single. Nije bilo poruka i e–mailova. Ljudi su razgovarali preko telefona. Mlade žene danas su seksualno agresivne, a muškarci su lijeni za osvajenje. Moraš ih, u najmanju ruku, potaknuti', objašnjava u knjizi nova 'pravila igre' Bridgetina prijateljica Talitha.

Nakon što je napravila Twitter profil, upušta se u vezu s 29-godišnjim Roxsterom, čije isklesano mlado tijelo baca u očaj njezine ocvale sredovječne vršnjake. Knjiga je prožeta duhovitim porukama, statusima i iznenađujuće velikom količinom šala o prdežima i povraćanju. Poznato pitanje 'zašto nije nazvao' zamijenilo je 'zašto nije poslao poruku'.

Postoji novi zanos, razigranost i sentimentalnost u opisima 'starih' tema poput zaljubljenosti, seksa i usamljenosti, dok je topli i utješni, 'ozbiljniji' ton rezerviran za opise majčinstva, opisuje Jordan u svojoj recenziji te zaključuje: 'Knjiga prema kraju sve manje nalikuje satiri suvremenog života, a sve više poprima 'štih' pisanja Jilly Cooper, autorice sladunjavih ljubića.'